Pred Bogom uvijek imamo šansu

24. NEDJELJA KROZ GODINU

 (C-2019)

O sretnog li prigovora Isusu od strane farizeja i pismoznanaca, prigovora koji je potaknuo Isusa da nam objavi ‘dobroga Oca‘, našega Boga. Učinio je to u dobro nam poznatim prispodobama: o velikoj radosti zbog pronalaska izgubljene ovce i drahme te zbog povratka izgubljenog sina svome dobrome ocu. Zanimljivo je znati da su farizeji i pismoznanci često slijedili Isusa: slušali su što govori i gledali su što čini – ali, ali ga nisu voljeli. I još su k tome bili ljuti na Isusa što dopušta da ga slijede i onda se s njima druži, ljudi koji su po njihovu sudu, problematični i grešni ljudi. S takvim ljudima farizeji i pismoznanci nisu htjeli imati posla. U evanđeljima su ti ljudi često nazvani jednostavno: ‘carinicima i grešnicima‘.

A mogli su i farizeji i pismoznanci postupiti posve drukčije. Mogli su reći samima sebi: ako Isusu nisu mrski ti ‘grešni ljudi‘, onda ćemo valjda kod njega još bolje biti primljeni i vrednovani mi koji se svim silama trudimo živjeti po brojnim Božjim zapovijedima, a koje mnogi od nas znaju i napamet. Međutim su farizeji i pismoznanci bili ljuti na Isusa što ne prepoznaje i ne priznaje njihovu veličinu i vrijednost.

Dobro je zapaziti da se apostol Pavao u svojoj Poslanici Timoteju, čiji smo odlomak slušali u današnjem 2. misnom čitanju, baš raduje što je Bog takav, tako dobar da oprašta grešnim ljudima. Čuli smo ga kako piše Timoteju da je ‘zahvalan Onomu koji mu dade snagu – Kristu Isusu – jer ga je smatrao vrijednim povjerenja, makar je prije bio hulitelj, progonitelj i nasilnik‘. Eto, apostol Pavao je tako ponizan čovjek, a tako veliki apostol – najveći! On se raduje što je Isus došao spasiti grešnike i kaže: ‘od kojih sam prvi ja‘! Iz toga je vidljivo da je Pavao svjestan svojega ranijeg života kad je bio žestoki progonitelj kršćana. Na tu radost što mu je Bog oprostio apostol Pavao još dodaje da ga je Bog pomilovao za primjer drugim ljudima: jednakim, većim ili manjim grešnicima. Jednostavno: pred Bogom svi ljudi imaju šansu tako dugo dok na ovom svijetu žive. Apostol Pavao kaže: ‘pa ja sam vam u tome pravi primjer‘.

Dakle, svatko od nas – i ja i ti – dok smo živi ne možemo biti tako loši, tako grešni, da ne bismo mogli doći k Bogu, za grijehe se kajati i dobiti oproštenje. Ali i svatko od nas – i ja i ti – možemo biti tako oholi da svoje grijehe ne priznajemo zato jer mislimo da se ‘danas tako živi‘ pa to onda i nije grijeh. Možemo također grijehe priznati ali se za njih ne kajati nego se još i grijesima hvaliti. U oba ova slučaja nema oproštenja jer se oproštenje niti ne želi niti ne traži.

U dvije prispodobe Isus kaže da je veća radost na nebu zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset devet pravednika kojima ne treba oproštenja. Pa sličnost takve ljudske radosti možemo naći i u bolnicama: kad se liječnici više raduju da su teškom operacijom spasili jednog čovjeka nego li zbog onih devedeset devet koje je trebalo samo malo ‘piknuti‘ i kući poslati.

Interesantno je zamijetiti kako je mlađi sin iz treće Isusove prispodobe bio samouvjeren, upravo arogantan, kad je tražio ‘svoj dio’ od očeva imanja. A stvarno dok je otac živ, nije on imao nikakav ‘svoj dio’. Svoj dio on bi imao tek poslije očeve smrti. No, taj otac nije htio silom zadržati toga samouvjerenog sina uza se pa mu je dao unaprijed ono što bi trebao dobiti tek poslije očeve smrti.

U tom tako dobrom ocu možemo prepoznati Oca nebeskoga – Boga – koji svakom čovjeku daje darove, životne sposobnosti, da ih čovjek upotrijebi za svoje dobro i za dobro zajednice u kojoj živi. Jer nitko od ljudi nije unaprijed ništa zavrijedio što je u životu dobio… tek je kasnije mogao s tim dobivenim darovima i sposobnostima više ili manje toga steći u životu: na osobnu korist i na korist zajednice u kojoj živi.

Taj mladac iz prispodobe loše je, jako loše, upotrijebio ‘svoj dio’ očeva imanja: spiskao ga je živeći razvratno. I tek je u velikoj životnoj nevolji spoznao svoj promašaj – došao je k sebi – i ipak se sjetio koga to on ima kod kuće: dobroga oca. I odlučio je: vratiti se, ponizan i raskajan – i nije se prevario: njegov je otac stvarno ‘dobri otac‘. Primio ga je kao da se ništa nije dogodilo. Eto, tako i Bog nas prima, nas grešnike, kad ‘dođemo k sebi’ i uvidjevši svoje grijehe zamolimo oproštenje. Pri Bogu nema zapreke za oproštenje… pri nama ljudima je zapreka naša samouvjerenost i umišljenost koje nam onda ne dopuštaju da se ponizimo i pokajemo – sebi na štetu.

Još samo malo o starijem sinu iz Isusove prispodobe. Bio je uvrijeđen i ljut zbog očeve dobrote prema sinu povratniku. Jednostavno nije shvatio da je on uživao očevu dobrotu i ljubav sve vrijeme dok je s njim živio i radio. Nije primijetio da je njemu bilo lijepo i sigurno živjeti i onda kad je njegov brat došao u ‘društvo svinja’ i kad je doslovce gladovao u krajnjem siromaštvu. A jedini razlog zašto je odbjegli sin primljen u očevu kuću jest to što je taj sin njegov  sin pa otac, dobri otac, ne može ne voljeti svoga sina. Ne znamo što je stariji sin učinio nakon onoga što mu je rekao otac, znamo da je taj otac volio oba sina.

Isus nam je rekao da je i Bog naš otac, nebeski otac, i da nas voli. Voli sve ljude. Pa se onda raduje s onima koji su trajno njegovi i onima koji se nakon grijeha njemu vraćaju. Dakle, sve nas Bog voli – prihvatimo i mi tu Božju ljubav.