Bog nas hoće za suradnike

6. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

         Ako onako ozbiljno slušamo misna čitanja, onda nas je danas trebalo malo iznenaditi, možda onako i u duši stresti, dok smo slušali: najprije proroka Jeremiju koji piše: „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka… i srce svoje odvraća od Gospodina.“ Osobito neobično zvuči ako se sjetimo da kod stvaranja čovjeka sam Bog izjavljuje: „Nije dobro da čovjek bude sam.“ U ovo vrijeme brojnih izolacija u pandemiji straha od zaraze poznatim nam virusom, doista su mnogi ljudi iskusili što to znači ‘biti sam’. Još je tužnije kad kažu da je to sadašnje stanje ‘novo normalno’. Ne, nije to ‘novo normalno’, to je izlazak iz normalnog. No, da se ne zapletemo u mudrovanje oko toga, vratimo se mi Božjoj poruci koju nam prenose misna čitanja.

Zašto nije dobro uzdati se u čovjeka, zašto je pogrešno do te mjere da prorok veli da je ‘proklet’ čovjek koji to čini?  Dosta je toga u dugoj ljudskoj povijesti, pa tako i u našoj suvremenosti, koje nam pokazuje da su ljudi često puta u najmanju ruku ‘prevrtljivi’: govore jedno, a učine drugo. Netko će odmah pomisliti na političare jer se o njima najviše zbori po medijima, ali nerijetko smo i mi, obični ljudi, jednakog ponašanja: jedno govorimo, a drugo činimo. I još nešto: dosta toga u životu jednostavno nadilazi ljudske sile i mogućnosti. I kad podosta toga žarko želimo i svojski se oko toga trudimo, ipak ne uspijevamo to ostvariti. Zato bismo valjda mogli reći da nam Jeremija nosi poruku: s ljudima trebamo surađivati, a u Boga se uzdati. Uzdati se tako da nastojimo Božje riječi, Božja nadahnuća, pretvarati u konkretna djela našega života.

A to sve ima smisla i veliku, beskrajnu vrijednost samo onda ako vjerujemo da je Krist uskrsnuo. To nam veli apostol Pavao u svojoj Poslanici: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša.“ I nastavlja: „Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.“ Jer znamo kako je Isus na ovom svijetu prošao. A doista mnogi ljudi žive kao da je sve samo na ovome svijetu. A s druge strane vidimo da nam sve na ovome svijetu slikovito rečeno ‘bježi kroz prste’. Svako malo mijenjamo kalendare i kao da trčimo prema kraju svoga boravka na ovom svijetom. Slušajući pozorno mogli smo zamijetiti da se i poruka apostola Pavla nastavlja na poruku proroka Jeremije da nam ovaj svijet nije sigurna baza. A obojica nam prenose Božju poruku – svatko na svoj način.

A Isus je u evanđelju još odrješitiji. Trebali smo se malo stresti u duši dok smo slušali Isusove riječi u evanđelju. „Blago vama“ – „Jao vama“: riječi su Isusove koje nam nekako ‘paraju uši’. To su riječi upućene njegovim učenicima. Blago vama možemo razumjeti i kao Isusovu čestitku ljudima za njihov način života, a jao vama možemo shvatiti kao Isusovu pokudu ljudima koji tako žive. Ako smo iole ozbiljnije slušali Isusa u današnjem evanđelju, morali smo se dobrano začuditi kojim to ljudima Isus čestita i koje to ljude Isus kudi. Čestita i kudi za način njihova života.

Blago vama siromasi – zar nam to Isus nudi to da živimo u siromaštvu i oskudici? Tako valjda žive lijeni i nemarni ljudi. Marljiv i radišan čovjek ne treba živjeti u siromaštvu. Isus nam sigurno želi nešto drugo reći: želi nam reći da ne dopustimo da nas materijalna dobra zarobe tako da nam budu na prvom mjestu – i iznad poštenja i iznad prijateljstva s Bogom i ljudima.

Blago vama koji sada gladujete – tu bi se s ponosom mogli naći brojni ljudi koji obdržavaju razne dijete u ishrani kako bi bili zdravi i kako  bi dobro izgledali. Bez daljnjega, svatko treba paziti na svoje zdravlje koje ujedno poboljšava i izgled. Isus očito ne misli na tu vrstu gladi kojom se postiže ljepota tijela nego na glad duše za vrednotama koje ljudski život čine smislenim i vrijednim i za vječnost.

Blago vama koji sada plačete – nastavlja Isus sa svojim čestitkama. Isuse, pa zar je stvarno uspjeh u životu ‘plakati’. Doduše postoji i ‘plač od radosti’ no ipak je valjda češći ‘plač od muke i žalosti’. Pa Isus je ljudima donio radosnu vijest – evanđelje – o neizmjernoj Božjoj ljubavi prema njima i kako bi onda plač bio nešto poželjno u životu?

Blago vama kada vas zamrze ljudi – zadnja je Isusova čestitka. A sjećamo se da nas Isus poziva na ljubav prema Bogu i bližnjima. Je li to Isus nešto pobrkao, malo se ‘izgubio’ u preporukama? Pa nama takav način života o kojem Isus danas govori sigurno ne izgleda primamljiv. Kako da nas privuče: siromaštvo, glad, plač i prezir ljudi?

A onda Isus jednako tako četiri puta govori:

„Jao vama, bogataši; jao vama koji ste sada siti; jao vama koji se sada smijete; jao vama kad vas svi budu hvalili.“ Kako onaj prvotni Isusov ‘blago’ tako i sada ovaj njegov ‘jao’ nekako nam ne idu po našim mjerilima životnih vrednota.

Možda smo previše pogođeni ovim riječima: ‘blago’ i ‘jao’ pa smo praktički prečuli Isusovu riječ ‘danas’. Taj Isusov danas posve sigurno upućuje na neko drugo doba koje dolazi iza danas – upućuje na budućnost. Jer iza danas uvijek dolazi sutra, dolazi budućnost. Danas nam je uvijek nekako kratko, prekratko traje: samo 24 sata. Da, taj danas u bolesti i muci traje mnogo duže – traje predugo. No, taj danas jednostavno nas upućuje na prolaznost ovoga što živimo i na iščekivanje onoga što dolazi poslije. A upravo ta ‘budućnost’ na koju upućuje Isus daje vrijednost ovome kratkom ‘sada’. A bez te budućnosti koja postaje vječnost sve ovo sada postaje kratko, užasno prekratko, i jednostavno se gubi u ništavilu.

Iz svoga ili iz tuđega iskustva vjerojatno znamo da se ljudi češće sjete Boga onda kad im je teško negoli onda kad im sve ide lijepo i glatko, kao ‘podmazano’ kako se to slikovito znade reći. Zato može biti dobro i vrijedno da nas neke životne teškoće i nevolje usmjere na Boga kako bismo spoznali da nam Bog treba, pa ćemo onda makar malo više nastojati svoj život urediti po Božjem ili pak Božjom potporom budemo sposobniji živjeti teškoće života.

Zamislimo kakav je to promašaj: juriti kroz život i na kraju spoznati da smo cilj života promašili. Nedjeljna druženja s uskrslim Isusom mogu nam biti od velike pomoći da nam se to ne dogodi.