Isus nas poziva na odmor kako bismo mogli raditi

16. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2024)

         I ova nedjelja dar je Božji kada smijemo otpočinuti od svakidašnjih poslova da bismo se susreli s uskrslim Isusom i s ljudima koji s nama dijele istu vjeru. Ovakav tjedni ritam rada kroz šest dana i odmora u sedmi dan potječe još od Mojsijevih vremena, od objave Deset Božjih zapovijedi, a takav ritam rada i odmora imao je i Isus dok je živio među ljudima. Taj Isus rekao je svojim apostolima, kako smo čuli u evanđelju, ‘neka pođu u osamu i malo otpočinu’. Tako se današnje evanđelje primjereno uklapa u ovo ljetno doba kada se mnogi ljudi nalaze na godišnjem odmoru, neki se na godišnji spremaju, a neki pak su se s godišnjeg odmora već vratili. Naravno, bit će dosta i onih ljudi koji neće imati neke prepoznatljive dane odmora u nekom udaljenom mjestu. Ipak svaki bi se čovjek trebao pobrinuti za sebe toliko da ima primjeren tjedni odmor – i doista bi morao biti neki golemi razlog koji bi čovjeka odvratio od nedjeljnog odmora.

Jer, nije odviše teško zamijetiti da naše ljudsko tijelo i naš ljudski duh (duša) imaju neke svoje zakone. A jedan od tih zakona jest zakon rada i zakon odmora. Tko ne prihvati tu stvarnost nalazi se u situaciji da pomalo ‘nagriza’ zdravlje i svoga tijela i svoga duha. Da nam je zdravlje tijela poremećeno reknu nam razni bolovi, pa osjećaji mučnine ili vrtoglavice, a to onda i liječnici potvrde, a da nam je poremećeno zdravlje duha (duše) reknu nam naša nervoza i netrpeljivost, to da nam idu na živce i ljudi i događaji, a onda nam mogu potvrditi i psiholozi ili psihijatri. Da tih glavobolja i mučnina, nervoza i netrpeljivosti ima u ovom našem svijetu nije valjda potrebno posebno dokazivati.

No, ali imamo i mi svoj razlog zašto živimo s tim glavoboljama i nervozom – i ne samo jedan razlog, ima ih ‘o ho-ho’! Česti razlog je što imamo puno posla, a dan ima samo 24 sata… a tjedan samo šest dana, ako si ga s nedjeljom produžiš eto ti sedam dana… i mnogima izgleda kao da je uvijek više posla nego dana. Ako smo pažljivo slušali evanđelje, onda smo mogli čuti kako je Isus rekao apostolima da idu otpočinuti u osamu baš onda kad je bilo puno posla! ‘Čak nisu imali kada ni jesti‘ – primijetio je evanđelist Marko. Biznismeni svih vremena bi rekli kako Isus baš ne zna puno o biznisu, kako propušta pravu priliku. Dok se ljudi znatiželjno i oduševljeno okupljaju, a apostoli su u zanosu zbog uspjeha koji su imali, sada bi trebalo nastaviti, sada bi trebalo to iskoristiti. Mnogobrojni vlasnici trgovina našeg vremena govore kako je potrebno da su trgovine nedjeljom otvorene jer onda ljudi imaju vremena kupovati. A zar trgovci u tim trgovinama nisu ljudi, zar oni nemaju pravo na odmor i obiteljsko druženje kojega preko tjedna ionako nema?!

Svojim slanjem apostola na odmor Isus pokazuje da su mu ti apostoli važni kao ljudi: moraju se odmoriti da bi mogli opet djelovati. Naravno, smireno i s voljom. Što znači poremetiti ritam rada i odmora mogli bi nam pripovijedati svi oni koji rade u smjenama, napose oni koji rade i noću. I naši mladi koji idu po ‘diskačima’ svjedoče kako nije lako noću bdjeti… Već čujem kako neki kažu da im nije problem “biti do jutra“…, da, ali samo zato im nije problem što onda do podneva spavaju… pa ih mame i za ručak teško probude… dakle, zamijenili su noć za dan, a dan za noć. Da li je to baš usrećujuća zamjena, neka svatko sebi odgovori!

I medicina i praksa nam govore da smo mi ljudi ipak stvoreni takvima da nam je odmor nužan. I odmor koji se provodi nakon naporna posla, svejedno da li tjelesnog ili umnog posla, takav je odmor i potreban i svet.

Odbijanje tjednog odmora u nedjelju može imati i jednu drugu, nekršćansku oznaku koja pokazuje manjak vjere i pouzdanja u Boga. Mudro veli jedan biblijski psalam: “Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Jahve grada ne čuva, uzalud stražar bdi. Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje“. Često smo svjedoci kako mnogi naši mještani ne znaju nedjelju kao dan odmora niti pak kao dan druženja s Bogom i ljudima. Ipak, iskustvo nas uči da do ‘Martinja’ sve poslove završe, i u polju i u vinogradu i po gruntu, i oni koji su svaku nedjelju poklonili i sebi i svojim bližnjima, i koji su na nedjeljnoj misi rekli Bogu ‘hvala’ – kao i oni koji za ništa od toga nedjeljnog života i raspoloženja nisu imali vremena.

Doista, ljudi si često misle da s njima sve ‘stoji i pada’, a zapravo smo mi ljudi tek “drugotni igrači” u ovome svijetu. Istina je da nas Bog želi i poziva da radimo i da mu tako budemo partneri u dovršavanju ovoga svijeta – ali si ne smijemo umisliti kako smo mi ljudi jedini “igrači”, a Bog je na dugom godišnjem i nije ga briga za nas!!! Evo par primjera da smo mi ipak samo “drugotni igrači“ ovoga svijeta: čovjek se trudi i muči pa mu suša umanji urod… neki put to bude zbog tuče…, a neki put praktički sve štima…, ali cijene su takve da nema očekivane zarade i plaće za uloženi trud.

Zato bi naš osnovni vjernički stav trebao biti: vjera i povjerenje u Boga koji je sve stvorio, sve uzdržava i svemu daje da napreduje. Mi smo tek suradnici, počašćeni što nas Bog na tu suradnju zove, koji svojom marljivošću i sposobnostima činimo ovaj svijet ljepšim a ljude boljima. Zato imajmo vremena za nedjelju, za odmor i druženje s Bogom i ljudima! Nemojmo biti vječito tjeskobni i užurbani ljudi, kandidati za srčani i moždani udar! Isto kao što i ne smijemo ‘zakopati svoj talent’ kojega smo od Boga primili. Naše je da “sadimo i zalijevamo”, a neka Bog “dovrši u nama ono djelo koje je započeo”. Zato nam valja i moliti i raditi, ali se i odmarati.

Zato neka je blagoslovljen ovaj dan Isusova uskrsnuća i našeg tjednog odmora i molitve da bismo mogli živjeti i raditi kao kršćani: za ljepši i bolji svijet već sada i za sretnu vječnost neba kojoj idemo i za koju živimo.