Imamo Isusa: hranu i suputnika na putovanju za vječnost
19. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2024)
Prve stranice Biblije ističu da je čovjek stvoren na Božju sliku i da je kao takav pozvan da bude i Božji suradnik. Tu potrebnu čovjekovu suradnju s Bogom najlakše je zamijetiti kad čovjek radi: kad svojim zalaganjem pridonosi ljepšem svijetu i boljem životu. Tim svojim radom mi ljudi si osiguravamo svagdašnji život, da imamo što nam treba: jelo, piće, odjeću, mjesto za stanovanje. Mi kršćani znamo da je i Isus znao za tu našu dnevnu potrebu pa nas je zato i naučio onu molitvu u kojoj Boga zovemo svojim Ocem i u kojoj ga molimo da nam dade ‘kruh naš svagdanji’. Taj kruh u molitvi Očenaša nije samo onaj ‘kruh’ koji se jede, taj ‘kruh’ je ustvari sve ono što nam dnevno treba.
U evanđelju smo čuli kako Isus i o sebi govori kao o kruhu, i to kao kruhu koji daje ‘život vječni’. Budući da je i Isus kao čovjek trebao taj ‘kruh svagdašnji’, očito je da nije bio protiv kruha i zato on ne niječe našu brigu za svagdanji kruh. Isus hoće naglasiti nešto drugo: da samo taj kruh za čovjeka nije dosta. Sjećamo se da je na đavlovu napast da ‘kamenje pretvori u kruh’ Isus odgovorio da “čovjek ne živi samo o kruhu”. Dakle, Isus nam hoće reći da više no svagdanji kruh, ili još bolje rečeno: upravo kao svagdanji kruh za tijelo, čovjeku je potreban On sam, Isus, koji je ‘kruh života’.
Čuli smo kako su na te Isusove riječi Židovi mrmljali. Ali nisu takvi bili samo Židovi, nisu takvi bili samo Isusovi suvremenici – kroz duga stoljeća mnogi su ljudi mrmljali, i danas mnogi naši suvremenici mrmljaju i ne prihvaćaju. To je ono kad ljudi misle, pa onda glasno ili tiho kažu: “Pusti Boga i molitvu, sam se brini za sebe“.
Kako je čudesno učinkovit ‘Božji kruh’ čuli smo i iz događaja s prorokom Ilijom. Taj je prorok poznat kao veliki borac za Božju stvar među Židovima koji su se u mnogo čemu udaljili od Boga. No, i taj veliki prorok, taj veliki borac za Božju stvar, se je umorio, premorio se. U kakvom se teškom stanju nalazio nedvojbeno nam govore njegove riječi: “Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju…” No, Bog nije poslušao tu očajničku Ilijinu molitvu. Bog je još želio Iliju u svome poslu, Bog je još trebao Iliju da govori ljudima o Božjim stvarima. I zato ga je Bog čudesno nahranio i okrijepio snom. Potom Bog Iliju budi i potiče da nastavi put, dug put do Božjeg brda Horeba.
Mi kršćani u tome zapravo vidimo jasnu sliku našeg života, našeg dugog putovanja do vječnosti, do Božjeg društva u nebu koje nam je omogućio Isus svojim uskrsnućem. Na tom dugom putu mi kršćani imamo Isusa kao suputnika i kao hranu. Za posvećenu hostiju, koja je Tijelo Kristovo, mi kršćani znamo reći da je to ‘popudbina’ koja se nosi nemoćnim i bolesnim ljudima pred smrt za put u vječnost. Da, i to je istina. Ali ta posvećena hostija, taj Isus u svetoj pričesti jest nama ‘popudbina’, jest naša hrana i na ovom zemaljskom putu, da ne klonemo na putovanju prema vječnosti. To je hrana kojom Bog krijepi svoje vjernike, svoju ‘Crkvu na putu’, u našem hodu prema vječnosti.
I onda nam u današnjoj poslanici apostol Pavao ukratko ‘riše’ kakav će biti taj naš put u vječnost ako se budemo u pričesti hranili Isusom. Najprije nam je napisao: “Ne žalostite Duha Svetoga!” Mogli bismo to reći i obratno: “Razveselite Duha Svetoga!” I onda apostol Pavao piše nekoliko stvari kojih ne bi smjelo biti među ljudima da se ne bi žalostilo Duha Svetoga. “Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću!” A onda pak navodi ono čega bi moralo biti u životu kršćana: “Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti!” Takav život kršćana neće ‘žalostiti Duha Svetoga’, takav će život ‘razveseliti Duha Svetoga’.
Pri samom kraju te poslanice, kako smo je danas čuli, apostol Pavao poziva nas kršćane: “Hodite u ljubavi!” A to zapravo znači “Živite u ljubavi!” No, ipak, u tom izrazu da ‘hodimo u ljubavi’ možemo prepoznati kako je naš kršćanski život označen kao putovanje, kao hod, prema nebeskoj domovini. To pak onda znači da se na tom putu, u tom hodu, može napredovati u sve većoj ljudskoj i kršćanskoj zrelosti.
Slažem se da to zvuči dosta nevjerojatno ako se promatra svakodnevni život u kojem se ljudi neprestano oko nečega bore i natječu. Duga ljudska povijest puna je ratova, prijevara i krađa – i među ljudskim skupinama i među ljudima kao pojedincima – oko materijalnih dobara. Da ne idemo po daleke primjere sjetimo se koliko braće i sestara godinama ne razgovara jer su se posvađali oko nasljedstva svojih roditelja, oko – rekli bi mi Međimurci – herbije.
No, premda su ljudi ‘mrmljali’, Isus ne odustaje od svojih riječi. On nastavlja tumačiti. Kao Bog i čovjek Isus jako dobro poznaje ljudsku narav, zna za te borbe koje su posljedice grijeha, ali baš zato je ljudima potreban taj Isus kao suputnik i kao hrana na putu do vječnosti. Bez takvoga suputnika i bez te hrane, ljudima nije moguće do sretne vječnosti stići, u nebu se naći. Zato nas Isus poziva da se tjedno s njime susrećemo, da se njime hranimo i tako sve više i više ostvarujemo i među-sobno zajedništvo i zajedništvo s Bogom po Isusu. Oni koji se svađaju, oni koji se srde ne blaguju, ne jedu zajedno. Koji se pričešćuju ne mogu i ne smiju biti u svađi, u mržnji. Zato se svaki kršćanin koji ima teški grijeh svađe, mržnje, zavade s ljudima, mora prije pričesti za grijeh pokajati i u sakramentu ispovijedi dobiti oproštenje.
Po pričesti mi se povezujemo i s Isusom, pa je onda to i naša veza s Bogom, Isusovim Ocem nebeskim. Naravno, nije dovoljno ‘glumiti’ tu vezu s Isusom već to mora biti istinsko druženje i vjerno nasljedovanje. Kad u tome ne uspijemo, kad u tome pogriješimo Isus nas poziva da se s njim susretnemo u sakramentu ispovijedi – pa da opet poboljšamo svoje veze i s Bogom i s ljudima. Zato je Isus “kruh za život vječni”.
