Čini dobro i ispunio si sve zakone
22. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2024)
Danas je nedjelja, posebni dan u tjednu, dan koji velika većina ljudi posvećuje više duhovnim negoli materijalnim vrednotama. Zato velika većina ljudi današnji dan posvećuje obitelji, prijateljima, kulturi i zabavi. Vjernici današnji dan uz to posvećuju i osvježavanju i jačanju svoje vjere, koja daje odgovore na bitna pitanja čovjekova života. Tako onda i sam ljudski život čini smislenim i vrjednijim. Ne mali broj ljudi ipak će i današnji dan proživjeti praktično isto kao i svaki drugi dan u tjednu jer im se čini da je jednostavno šteta i taj nedjeljni dan nekako ‘labavo’ potrošiti. A, doista, što je vrijedno a što nevrijedno ovisi o mjerilima kojima čovjek nešto mjeri – i zbog toga se ljudi u tome podosta razilaze.
Kako bi unatoč svih tih različitosti ljudi ipak mogli nekako živjeti, raditi i surađivati, postoje različite norme i zakoni ponašanja. Neki se ljudi tih zakona i normi više drže, neki drugi pak baš puno za njih i ne mare. Neki su vješti pronalaziti ‘rupe’ u zakonu, pa makar rade pogrešno, znaju se ‘izvući’. Neki su manje spretni pak i za sitnicu znaju zaglaviti.
U današnjem 1. čitanju slušali smo ponosnu izjavu izraelskog vođe Mojsija kako Izraelci imaju najbolje i najmudrije zakone od svih naroda na zemlji. Mojsije ne misli da su se oni sami dosjetili tim tako dobrim i mudrim zakonima već je svjestan da im je tako dobre i mudre zakone dao Bog koji ih je izabrao za svoj narod, za svoju ‘reprezentaciju’ među svim narodima na zemlji.
Mnogo stoljeća kasnije Izraelci su bili ponosni na to izabranje i doista su nastojali riječi zakona pretvoriti u stvarnost življenja. Najpoznatiji i najrevniji u tom obdržavanju zakona bili su u Isusovo vrijeme “farizeji“. Mnogi od njih doista su se mogli podičiti da vrše sve što traži Mojsijev zakon. Zato su ti ljudi i prigovorili Isusu što njegovi učenici, apostoli, ne drže te sve zakone – a upravo su vidjeli apostole kako su počeli jesti kruh, a da si prije nisu oprali ruke… kako je to propisivao Mojsijev zakon.
Za lakše razumijevanje ovog problema, koji nama izgleda samo mali higijenski propis, potrebno je reći ovo: po židovskom propisu ruke su se morale oprati neposredno prije jela. Dakle, premda si je čovjek pred možda ½ sata temeljito oprao ruke, kad je započinjao jesti opet si je morao oprati ruke, makar samo malo onako ‘isplahnuti u vodi’. Ne znamo zašto to apostoli nisu učinili, znamo pak da su farizeji iskoristili tu priliku da prigovore Isusu kojega nisu mogli ‘smisliti’. Doista: apostoli su bili odrasli ljudi, odgovorni za svoje postupke, i ako je već trebalo onda bi farizeji trebali njima prigovoriti. Međutim, kako apostoli nisu farizejima bili trn u peti to ih oni ostavljaju na miru, a napadaju Isusa. Isus je farizejima bio nepodnošljiv – i zato koriste svaku mogućnost da ga napadnu, da mu prigovore. Ako se netko od nas jako čudi takvom ponašanju farizeja, neka se onda sjeti sličnih situacija iz našeg vremena. Ako snaha nije dobrodošla u kući, onda metlu/usisivač nikad ne stavi na pravo mjesto; ako zet nije dobrodošao, onda nikad ne dođe s posla na vrijeme, kako se god on žurio… Tu bi se vjerojatno svatko od nas mogao sjetiti nekog takvog ili sličnog primjera.
No, kako su farizeji iskoristili priliku da napadnu Isusa, tako je i Isus iskoristio priliku da i farizeje i sve druge ljude pouči o biti svakoga zakona: a to je duh, namjera svakog zakona. Isus ne ide u detalje nekog ponašanja: je li to ponašanje u skladu sa zakonom ili nije – Isus ide u srce, u bit takvoga ponašanja. Moglo bi se reći da je Isusu važnije zašto se čovjek tako ponaša negoli kako se to ponaša. Ne mora čovjek biti jako star pa da primijeti kako neke stvari u svom životu radi minimalno, tek toliko koliko se baš mora, a neke druge stvari pak radi oduševljeno, maksimalno, daleko više negoli što baš mora.
Ne može se reći da ljudskoj zajednici nisu potrebni razni zakoni i uredbe, zapovijedi i zabrane, no oni ostaju samo ‘mrtvo slovo na papiru’ ako ljudi prema tome ne urede i svoju nutrinu, svoje srce. Tako i naša vjera ima svoje zakone i uredbe, svoje zapovijedi i zabrane po kojima se trebamo ravnati – ali sve to može biti prazno i beživotno ako čovjek trajno ne provjerava svoju nutrinu, svoje srce. U tom slučaju naš kršćanski život može se pretvoriti u puki formalizam: tolike obitelji i ovogodišnjih, i prošlogodišnjih, i prijegodišnjih prvopričesnika i firmanika, to sasvim jasno potvrđuju: formalno i minimalno učine, a onda ih nema… do nove prilike.
Čovjek koji želi iskreno kršćanski živjeti neće nikada pomisliti da u njegovu životu nema ničega što bi se trebalo mijenjati na bolje i neće nikada u drugom čovjeku primjećivati samo mane i neuspjehe. Svojim lijepim riječima i svojim glumljenim ponašanjem mi možemo ljude, svoje bližnje, i prevariti, poneki put to može i dugo trajati – ali Boga ne možemo obmanuti: Bog znade što je naša prava stvarnost.
Isus hoće da njegovi učenici-kršćani ne budu samo formalisti već da u svoje ponašanje ugrade svoje srce, svoju nutrinu, svoju dobrotu. To je pred Bogom i za Boga uvijek važno i vrijedno, ali nije uvijek lako jer je svakodnevno.
