Zna Bog što je za nas

22. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2012)

Ovih dana slušamo kako se od ove školske godine u osnovne i srednje škole uvodi jedan novi školski predmet: tzv. ‘građanski odgoj‘. Da je to neki ‘umjetni predmet‘ vidi se po tome što – kako se može čuti i pročitati – ni sami nastavnici koji bi trebali taj ‘predmet’ djecu učiti, još ne znaju što će se u tom ‘novom predmetu‘ stvarno učiti, a s druge se pak strane može čuti i pročitati ‘značajna novost’: da se na tom ‘predmetu’ neće učiti samo ‘teoretsko znanje’ nego i provoditi ‘praksa’: kako se i kada peru ruke i zubi, kako se i kada treba odjenuti… kako se seksati a da ne bude djece. Ja bih još predložio da se djecu i mlade nauči ‘kada’ se i ‘kako’ ljudi međusobno pozdravljaju. Nekome uvođenje tog novog školskog predmeta  možda moderno izgleda, ali je to ustvari više ‘pljuska’ modernim roditeljima što oni više ne znaju, ili neće, poučiti svoju djecu onome što su još ne tako davno roditelji uspijevali učiti i naučiti svoju djecu.

Ne tako rijetko mi župnici čujemo molbu-vapaj pojedinih roditelja: ‘Dajte vi djecu to naučite, nas već ne slušaju‘. A onda kad stvarno pozovemo djecu na župni vjeronauk i nedjeljnu sv. misu, onda pak čujemo roditeljsko čuđenje: „Pa kaj to župnik hoće? On ne zna kako se danas ‘moderno’ živi.“ A župni vjeronauk hoće djecu i mlade poučiti, a sv. misa duhovnom jakošću poduprijeti, kako se živi ljudski dostojanstveno: s poštivanjem Boga, sebe i bližnjega! Naravno, kao i u mnogim drugim stvarima, ni ovdje se ne može sve jedne godine ni naučiti ni životno izvježbati, nego je to dugotrajniji proces koji postupno donosi rezultate.

Malo prije smo čuli kako i Bog ljude ‘vježba’ takvom životu da bude i njima samima i njihovim bližnjima dobro, što bolje. Već u davnim vremenima ljudi su to Božje učenje nazvali ‘Božjim zapovijedima’. Bilo je to vrijeme kad se smatralo da Bog smije nešto ljudima zapovijedati, nešto od njih tražiti. Čak smo čuli kako je sveti pisac bio toliko zadivljen tim Božjim zapovijedima da je rekao svojim suvremenicima da im mora biti na čast to što im je Bog te zapovijedi dao. Sveti pisac je napisao kako će ljudi drugih naroda, koji ne znaju za te Božje zapovijedi, praktički njima biti gotovo zavidni što Bog o svom narodu vodi takvu brigu: pa im jasno pomaže što da čine, kako da žive, a da budu sretni i zadovoljni i oni sami i svi njihovi bližnji.

Budući da su pripadnici izraelskog naroda vjerovali kako im je Bog Stvoritelj, to su također vjerovali da Stvoritelj najbolje zna što je za njegova stvorenja dobro! Pa slične upute dobivamo i svaki put kad kupimo neki novi aparat ili stroj:  i onda nam proizvođač da pisane upute kako taj stroj ili aparat koristiti da budemo što zadovoljniji njegovim radom. Čak se pritom i obvezuju na ispravni rad za određeno vremensko razdoblje, daju garanciju – ako se koristi prema danim uputama.

U evanđelju pak smo čuli Isusa kako prigovara ljudima da su Božje zapovijedi jako umnožili i previše formalizirali, a da ih ne prati stvarno životno ponašanje. Povod tom prigovoru bilo je njihovo pitanje Isusu: „Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?“ To su ljudi pitali Isusa kad su vidjeli kako neki njegovi učenici jedu kruh neopranih ruku. Prije toga smo čuli kako Židovi strogo drže neku praksu iz davnih vremena o pranju: hrane koja se jede, posuda iz kojih se jede, i ruku kojima se jede (žlice, viljuške i noževi su pribor iz novijih vremena). Na taj prigovor ljudi o nepoštivanju ‘predaje starih’ Isus se sjetio kako je već prije njega i prorok Izaija napisao da ‘izraelski narod Boga časti samo na riječima, a srce mu je daleko od Boga’.

Iz svega ovoga može se zaključiti da je tako oduvijek među ljudima: i u vrijeme proroka Izaije, i u vrijeme Isusovo, i u naše vrijeme – kad su mnogi ljudi samo na riječima kršćani, a životom to nisu niti približno. Naše vrijeme pokazuje da su sva djeca krštena, ali mnoga ne znaju niti moliti niti su nedjeljom na sv. misi. To uopće ne bi bio nikakav problem, kad bi to bio ‘najveći problem’, ali to su samo oni primjetljivi, stršeći pokazatelji nepoštivanja i neživljenja svoje vjere. A to zato jer ni članovima njihovih obitelji to nije važno. Onda opet ima kršćana koji rado idu na razna hodočašća, ali ih izvan hodočašća praktički nikad nema na sv. misi. Možda još samo za Božić i Uskrs. Naravno da tu ima i drugih i drukčijih primjera nesklada između samo deklarativnog i življenog kršćanstva. U tako življenom kršćanstvu nema ni radosti ni poleta, nego samo osjećaj prisile i prikraćenosti: da nešto moram što nekršćani ne moraju, ili nešto ne smijem što svi drugi mogu činiti.

Takav osjećaj i takvo ponašanje jasno pokazuju da je srce tih ljudi daleko od Boga. I takvi ljudi oko sebe šire nemir, nepovjerenje i podmetanje. Zato onda u nekom društvu: državnom, općinskom ili obiteljskom, nema spokoja nego se ljudi stalno jadaju, žale za nečim i prigovaraju.

Zato je apostol Jakov napisao u svojoj Poslanici, ne samo ondašnjim nego i današnjim kršćanima: „Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe.“ Zato je naveo poprilično konkretan primjer kako se to kršćanski živi: biti od pomoći ljudima u nevolji. I tada ćemo biti neka ‘prvina’ njegovih stvorova. ‘Biti prvina‘ ustvari znači biti ‘nositelj‘, biti ‘predvodnik‘ određenog ponašanja i stila života. Zato mi kršćani moramo biti ‘drukčiji‘ u društvu u kojem živimo, mora biti ‘pozitivna razlika‘ u odnosu na ljude koji su samo pokršteni, ali kršćani nisu. Današnja nedjelja nas poziva i jača da budemo kršćani: i imenom i životom. Na radost Bogu, sebi i bližnjima.