U Isusu Bog je postao i Čovjekom da bismo ga lakše susreli i razumjeli

2. NEDJELJA PO BOŽIĆU

(C-2025)

         Ovonedjeljna biblijska čitanja odvajaju se od pripovjedačkog tona o Isusovu rođenju; ne pripovijedaju zgodu ili detalje same zgode, nego, naprotiv, postavljaju pitanje: Tko je onaj koji se rodio? Pozvani smo da svu svoju pažnju prenesemo sa sporednih likova na glavno lice. Danas smo pozvani da se odvojimo od Marije i Josipa, od pastira i anđela – da bismo promatrali samo njega – Isusa. Danas smo pozvani odvojiti se od odbljeska koji osvjetljuje lica ljudi okupljenih oko kolijevke i približiti se samome izvoru toga svjetla, djetetu Isusu.

Tko je to dijete? U molitvi Vjerovanja na ovoj misi, kao i na svakoj nedjeljnoj svetoj misi, svečano ćemo izjaviti da je on »Jedinorođeni Sin Božji, rođen od Oca prije svih vjekova; Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga; rođen, ne stvoren, istobitan s Ocem, po kome je sve stvoreno«. To je vjera koju Crkva proglašava od davnih vremena, od Nicejskog sabora pa dalje sve do naših dana. Na što se oslanja ta vjera? Na objavu, na Božju riječ koju smo čuli i u današnjem evanđelju: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog.« Te iste riječi čuli smo i u božićnom evanđelju mise poldanjice, a eto opet ih u kratkom vremenu čitamo. Budući da smo na Božić nekako potpuno zaokupljeni događajem, samim Isusovim rođenjem u betlehemskoj štalici i nekako nismo duhom sposobni o tim riječima dublje razmišljati, to nas današnje evanđelje poziva na dublje razmišljanje – jer sada smo se već ipak malo odmakli od Božića i polako se uhodavamo u redoviti dnevni život. Još je sutra blagdan Bogojavljenja, Tri Kralja, i božićno raspoloženje će gotovo potpuno biti za nama, opet ćemo živjeti svoju svakodnevicu – učenici još jedan dan školskog ferja, a odrasli već u svojim svakodnevnim poslovima.

Današnje riječi svetog evanđelja već na prvi mah zvuče nekako neobično, tajanstveno – i već je na prvo čitanje posve jasno da o nečem doista tajanstvenom pripovijedaju. Te riječi širom rastvaraju kao neki zastor i otkrivaju tajnu koja izmiče ljudskom razumu. Te neobične riječi današnjeg evanđelja pripovijedaju o Isusu. On je sama Riječ Očeva, izrečena prije svih vjekova. Međutim, to nije bila jednostavna riječ.

Naprotiv, bio je to Jedinorođeni Sin, koji je u krilu Očevu. Dakle, osoba! Ovdje se već dotičemo najuzvišenijeg i najtajanstvenijeg temelja naše vjere: Presvetoga Trojstva.  Eto, to je punina naše vjere, a Božić je proglašenje te vjere. Međutim, uza sve to, današnje bogoslužje se ne zaustavlja na promatranju Isusa u sebi, kako je bilo prije i izvan vremena, nego neprestano potiče da promotrimo tko je Isus »za nas«. I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. To je ono što je centralno i najvažnije. To ćemo ispovjediti recitirajući u, već rečenoj, molitvi Vjerovanja koja će uslijediti odmah nakon ove propovijedi: »Radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao je s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom.« »Radi nas ljudi i radi našega spasenja.« To također lijepo izriče naša božićna pjesma: S neba siđe dolje radi grešnika, rodi se u štali radi čovjeka. I druga pjesma: U jaslicam prostim rodio se Bog, koji s neba siđe radi puka svog. Isus je Bog s nama, ali i Bog za nas; Bog ljudi, ali i Bog za ljude. Bog je došao osobno da nas tješi i da nas spasi.

Ali, tu se zbilo nešto čudno: “K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.” Zaista, veliki broj Isusovih sunarodnjaka i suvremenika za Isusa uopće nije mario, a popriličan broj njih je pred Pilatom vikao: “Raspni ga, raspni!” Usprkos svih čudesa koje je bio učinio, usprkos svega dobra koje im je pokazao, usprkos sve nebeske mudrosti koju im je pružio!

Naravno, bilo bi posve krivo govoriti kako Židovi nisu Isusa prihvatili. Mnogo ih je bilo koji su prihvatili njegovo evanđelje. Na koncu, svi su apostoli i svi prvi učenici bili isključivo Židovi. I svi ti prvi učenici, bili oni Židovi ili pogani, postali su novi narod, postali su primatelji novih obećanja: o vječnom životu i radosti neba. Svi ljudi koji su Isusa prihvatili, kako onda tako i sada, jesu djeca Božja – o tom pripovijeda današnje evanđelje kad veli: “… a onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“.

I svaki od nas je osobno na krštenju bio proglašen Božjim djetetom, dakle Isusovim bratom ili sestrom. Zato i k svakome od nas Isus dolazi kao ‘k svojemu’, kao ‘k svojoj’. Može li se za nas, za mene i tebe, za nju i njega, reći “K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ ili pak “koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“? Po krštenju, rekoh već, mi jesmo djeca Božja… dobra djeca ili loša djeca… na pohvalu ili na pokudu kršćanskog imena?! Svaka nedjeljna misa nas poziva na dobar izbor i na pravu odluku, koju onda Božja snaga u sakramentima podupire i u zajednici s mnogim kršćanima pospješuje. Blago nama ako je to i naš put, naš život.