Mudraci – kao predstavnici svih naroda – u Isusu prepoznaju Spasitelja

BOGOJAVLJENJE – TRI KRALJA

(C-2025)

                   Svake godine 6. siječnja kršćani slave blagdan Bogojavljenja, poznatiji nam pod imenom Sveta Tri Kralja. Pri tome se misli na to kako je Bog u svome utjelovljenu Sinu objavio svoju slavu i drugim narodima, a ne samo izabranom izraelskom narodu. Pastiri s betlehemskih poljana koji su prvi došli pokloniti se Isusu jesu predstavnici upravo toga izraelskog naroda, a trojica mudraca o kojima danas govorimo jesu predstavnici svih drugih naroda svijeta. Zato se za te mudrace i kaže u Svetom pismu da su došli s Istoka, dakle ne iz neke poznate zemlje, blize ili daleke, već jednostavno ‘s Istoka’. Zato je i blagdan Bogojavljenja poziv da se evanđelje koje je donio Isus treba širiti po cijelom svijetu, a ne samo unutar jedne zemlje i ne samo u jednom narodu. Tim novim Božjim narodima pripadamo i mi Hrvati, evo ide već 14. stoljeće.

Ti mudraci s Istoka bili su očito mudri ljudi svoga vremena, proučavali su zvijezde i znali su njihove zakonitosti. K tome su bili i životno mudri jer se nisu ustručavali poći na put kad su preko neobične pojave zvijezde repatice bili potaknuti da se dadu na traženje Boga i Božje blizine. To nam pokazuje da su oni u svom životu iščekivali nekog proroka i Spasitelja, žudjeli su za osjećajem Božje blizine, i kad su primili znak da bi se to sada moglo dogoditi dali su se na dalek put, ne žaleći truda i napora. Kako je u ono vrijeme bilo mnogo kraljeva to su se svake godine rađali novi kraljevi, no, ovaj puta Bog im je dao naslutiti da to nije običan kralj nego da je taj novorođeni kralj pravi Božji poslanik. I, zamislimo si: ostavili su svoju zemlju, ostavili su svoje uobičajene poslove. Nova zvijezda koja se pojavila i novi kralj kojega je ta zvijezda najavljivala, postali su im u tome trenutku najvažnije i najvrjednije u njihovu životu. Toliko je to bilo važno i vrijedno da odlaze u potpunu neizvjesnost – jer, doista nisu mogli biti sigurni da će naći koga traže, niti pak su mogli znati koga će zapravo naći.

I još nešto! Koliko su god bili bogati i časni, oni su se htjeli pokloniti tome Kralju, drugačijem od svih drugih kraljeva. I time su pokazali vrhunsku mudrost, životnu mudrost. Jer, pokloniti se onomu koji je veći od tebe mudro je! Pokloniti se Bogu, koji je iznad svega, najrazboritije je što čovjek uopće može učiniti.

I sada dolazi ono što je osobito neobično: tražili su novorođenoga kralja. Budući da ih je vodila jedna nova zvijezda njihova su očekivanja sigurno bila velika. I što su našli?! Siromašno i slabo dijete uz jednako siromašne i neugledne roditelje. Površan bi se čovjek okrenuo i otišao. Ali su ova trojica mudraca očito shvatili što im se dogodilo: da im se je Bog objavio u novom čovjeku, u malom djetetu.

I mudraci su postali još mudriji: shvatili su da je čovjek najvrjednije Božje stvorenje koje ima pred sobom cijelu vječnost, a sve što se sada smatra nekom ljudskom slavom i veličinom, jednom će se iskapati kao ostaci i ruševine, kao fosili prohujalih vremena.

No, možemo naći i drugačiju poruku koju nam pruža ta slika s mudracima. Tražeći, mudraci su se pokrenuli, pomakli sa svojih ustaljenih mjesta i našli nešto, zapravo Nekoga posebnog. I njihov je život bio promijenjen, drugačiji nakon tog našašća… I današnji čovjek traži, istražuje, smišlja načine kako urediti svoj život, kako će mu biti bolje, kako će biti sretniji… Ponekad, ili često, traži na krivim mjestima i – razočara se! Božić i Isusovo rođenje otkriva nam da je Bog okrenut prema čovjeku, prema svakom čovjeku, bez obzira tko je, odakle je i kakav je: želi ga, voli ga i ljubi ga. Želi iscijeliti duh slomljeni, obrisati svaku suzu, utješiti i razveseliti umorne, tužne i odbačene… Želi biti svima živi i konkretni znak Božje brige za čovjeka i za svijet, želi biti znak i putokaz čovjeku, kako doći do Boga, ali isto tako znak je i putokaz kako se približiti i doći čovjeku. Možemo reći da Isusovo učovječenje postaje put našega očovječenja. Doista, za kršćansku vjeru bogoljublje je nerazdvojivo od čovjekoljublja; ni u jednoj drugoj vjeri ili religiji ne povezuju se bogoljublje i čovjekoljublje do te mjere da je Isusov ljubljeni učenik Ivan mogao napisati: »Tko ne ljubi svoga brata kojeg vidi, Boga kojeg ne vidi ne može ljubiti«. Kršćani su pozvani grijati se na toplini Božića, ali i oni »izvan granica« kršćanstva (koji još nisu kršćani) dobrodošli su prigrijati se. Prvi Božić, a zatim i svaki koji nakon njega slijedi, upozorava uvijek iznova na Božje čovjekoljublje, ali i hrani ljudsku svijest da slijedi Boga u čovjekoljublju! Prema tome, svi smo pozvani zajednički podijeliti istinsko božićno oduševljenje i zajedništvo s Bogom i s ljudima, živjeti i podijeliti božićni zanos. Volio bih da nas taj zanos, ili barem jedan njegov dio, prati i nakon Božića. Daj, Bože, i tijekom cijele godine!