U Hramu – u crkvi – Isus nam dolazi u susret

S V I J E Ć N I C A

(C-2025)

         Kako smo čuli na početku svete mise danas je točno 40. dan od blagdana Božića. Zato se i čita evanđelje o Isusovu prikazanju u hramu – što je bila obveza svih Židova: da 40. dan poslije rođenja muško prvorođeno dijete prikažu Bogu i da za njegov otkup daruju hramu dvije grlice ili dva golubića. Bio je to simbolični otkup prvorođenca od Boga, tako su roditelji ‘plaćali’ Bogu svoje dijete kako bi ga mogli imati kao svoje u obitelji. To prikazanje i otkup prvorođenaca ima svoje porijeklo iz daleke židovske povijesti: kada su prije oslobođenja iz egipatskog ropstva pomrli egipatski prvorođenci, a židovski su bili spašeni žrtvom janjeta s čijom su krvi bili označeni dovraci, tj. ‘štokovi’ ulaznih vrata, židovskih kuća. Otada su Židovi smatrali da su njihovi prvorođenci u vlasništvu Boga i zato ih treba otkupiti. Eto, to je povijesni okvir židovske obveze prikazivanja prvorođenaca u hramu i njihova simboličnog otkupljivanja.

Isusovo prikazanje u hramu je također ispunjavanje te obveze, ali je i naznaka nečeg novog: to je susret Boga i čovjeka. U Isusu su Bog i čovjek sjedinjeni na najbolji mogući način, potpuno, tako da je Isus istovremeno i Bog i čovjek. Ali se sada u hramu Bog i čovjek susreću i vidljivo i znakovito. Starac Šimun, za kojega evanđelje kaže da je bio prave-dan i bogobojazan, i starica Ana, za koju evanđelje rabi ne-uobičajeni naziv “proročica” jesu predstavnici ljudi, svih ljudi koji traže Božje društvo i koji žele po Božjoj volji živjeti svoj život na zemlji. Sigurno se može reći da su i starac Šimun i starica Ana bili česti svjedoci prikazanja mnogih židovskih prvorođenaca u hramu. Kako su svi prvorođenci morali biti prikazani u hramu, i kako su to dvoje staraca bili često u hramu u molitvi, to je potpuno sigurno da su vidjeli mnoga prikazanja prvorođenaca.

Ovaj put se događa ipak nešto neuobičajeno: Duh otkriva Šimunu da je ispunjena čežnja njegova života. Duh Božji daje Šimunu unutarnje svjetlo duše po kojem on otkriva da je u tom djetetu koje se sada u hramu prikazuje poče-tak ostvarivanja velikih obećanja spasenja, obećanja koja su se stoljećima prenosila u židovskom narodu s koljena na koljeno, s generacije na generaciju. Šimun biva poučen od Duha Svetoga da je to dijete “svjetlost na prosvjetljenje naroda“. Da je taj starac Šimun doista bio prosvijetljen Duhom Svetim vidi se i po tome što govori neobične riječi za tu zgodu: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan.” I Mariji Šimun naviješta neveselu budućnost s Isusom: “A i tebi će samoj mač probosti dušu, da se razotkriju namisli mnogih srdaca“. Doista je previše toga velikoga rečeno, a da bi to moglo biti ‘slučajno’. Lako se sjetimo evanđelja u kojem smo čuli kako su se Nazarećani žestoko opirali Isusu, tako da su ga čak htjeli i ubiti – a u hramu je Šimun najavio da će taj Isus biti mnogima ‘znak osporavanja’.

Pravo je najavio starac Šimun da je Isus “svjetlost na prosvjetljenje naroda“ jer je i Isus za samog sebe rekao: “Ja sam svjetlost svijeta, tko ide za mnom neće hoditi u tami nego će imati svjetlo života“. I svojim učenicima je Isus rekao: “Vi ste svjetlost svijeta…” a na više se mjesta u Novom zavjetu spominje kako su mnogi ljudi bili protiv Isusa, kako ga nisu prihvaćali – konačno, križ je najjasniji dokaz Isusova neprihvaćanja od strane ljudi – i tako vidimo da su se doista ispunile riječi starca Šimuna da će Isus mnogima biti ‘na propast’, a mnogima i na ‘uzdignuće’. Za sve Isusove učenike, od one prve Dvanaestorice, za nas današnje kršćane, kao i za one koji će biti Isusovi do konca svijeta, taj je Isus ‘na uzdignuće’.

I Isusovi roditelji bili su uvučeni u tajnu njegove osobe na dvostruki način: i kao vjernici i kao svjedoci. Kao vjernici oni se dive riječima kojima starac Šimun otkriva da je dijete Isus ‘spasenje’ i ‘svjetlost’ ljudima; a bit će i svjedoci kako to Božje djelovanje među ljudima traži napor i svjedočenje, jer “Mariji će mač probosti dušu“. A proročica Ana je dobila zadatak da taj događaj razglasi, da svima ‘pripovijeda o tom Djetetu’. Iz ovoga je vidljivo da svaki Isusov učenik ima mogućnosti na svoj način svjedočiti svoju vjeru, svoju uključenost u Božje zahvate u ovome svijetu. Nećemo to moći ako ga prije sami ne susretnemo, nećemo to moći ako i naša duša ne bude iznutra prosvijetljena Duhom Svetim, i nećemo to moći ako ne postanemo svjesni da i im imamo u tome svoj ‘dio posla’. Svijeće koje smo danas blagoslovili neka nam budu poticaj i poziv da mi, današnji kršćani, budemo našem vremenu ‘svjetlost svijeta’.

A m e n