Bog je postao Božić da bismo ga mi ljudi lakše susreli

B O Ž I Ć

(C-2024)

         Svake nedjelje u misnom slavlju, nakon evanđelja i propovijedi, mi u molitvi vjerovanja ukratko ispovijedamo što to vjerujemo kao kršćani. Tako, među ostalim, govorimo da vjerujemo “u Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se… postao čovjekom“. U toj rečenici izričemo svoju kršćansku vjeru da je Sin Božji postao čovjek, kako bi mi ljudi mogli spoznati Božju ljubav. Tu istinu, tu stvarnost, naše vjere mi kršćani danas slavimo! I kad bi neki vanzemaljac ovih dana došao k nama, ne bi mu bilo teško zaključiti da ljudi nešto slave… zamijetio bi da iznimno veliki broj ljudi slavi… i to ne svi jednako ali ipak dosta lako primjetljivo.

Doista, proslava blagdana Božića ima svoju vanjsku, kulturnu i civilizacijsku dimenziju proslave…, ali ima također i svoju unutarnju, zapravo bitnu, proslavu Božića koja označuje utjelovljenje samoga Boga kao čovjeka i člana ljudske zajednice.

Vanjska proslava Božića puno je uočljivija, možda i puno raširenija, a unutarnja proslava je neizmjerno važnija, dalekosežnija i sudbonosnija. Velika je opasnost da vanjska proslava Božića koja se zaustavlja na sjaju starih i novih običaja uz puni blagdanski stol, zasjeni ili čak potisne bit Božića – tj. da se je po Isusu Bog uprisutnio među ljudima. Isus, čije rođenje danas slavimo, nije djelomice Bog i djelomice čovjek – on je postao pravi čovjek, ostajući pritom i pravim Bogom. Jednostavno bi se moglo reći da je Isus ‘ostao ono što je bio = Bog, a postao je ono što nije bio = čovjek‘. Naše hrvatske božićne pjesme, koje spadaju među najljepše božićne pjesme na svijetu, vrlo jednostavnim riječima, a pritom vrlo duboko, pjevaju o toj čudesnoj stvarnosti: da je Božji Sin postao čovjekom radi čovjeka!

Kad se rodi bilo koji čovjek, cijela je ljudska zajednica time silno obogaćena; svaka ljudska zajednica ima i pojedine ljude koji su za nju veliki i važni ljudi koji ne budu zaboravljeni premda su prije mnogo godina u toj zajednici živjeli i djelovali; tako je i cijela ljudska zajednica silno obogaćena time da je sam Bog postao čovjekom! Svakogodišnja proslava Božića ne događa se samo zato da se podsjetimo i osvježimo u sjećanju na taj najblistaviji događaj u ljudskoj povijesti, nego vjernička proslava Božića želi taj događaj tako aktualizirati da svaki čovjek, koji je otvorena srca, može biti sudionik toga čudesnog i izuzetnog rođenja. Važnost nazočnosti samoga Boga u ljudskom društvu ne može se ni prispodobiti nazočnosti kojega velikog čovjeka – a ljudi ipak hrle u susret velikim ljudima, osjećaju se obogaćeni susretom s njima.

Koliko više može čovjeka obogatiti sam Bog koji je želio biti u ljudskom liku!

Svojim pojavkom u liku novorođenoga i bespomoćnoga djeteta Bog ljude silno iznenađuje – tako da za njega nije bilo mjesta u svratištu nego se je morao roditi u štali! Bog se je rođenjem kao dijete odmah solidarizirao s najugroženijima i najpotrebnijima ljudske pomoći, s onima koji bez tuđe pomoći jednostavno ne bi mogli preživjeti ni opstati (maleno dijete!). Pritom Bog ima visoko mišljenje o čovjeku, o ljudima – što se za same ljude dosta često baš i ne bi moglo reći – još  i više: Bog ima i izuzetno veliko povjerenje u čovjeka te se  usuđuje predati u ljudske ruke kao posve nemoćno ljudsko dijete.

Mi već znamo da su ljudi različito reagirali na Božji pojavak u ljudskom tijelu: po Mariji, Josipu, pastirima i mudracima, dio čovječanstva iskazao je svoju ljubav, svoju predanost i svoju solidarnost prema nemoćnom Djetetu, Isusu. Znamo također da je po Herodu i njegovim pristašama dio čovječanstva pokazao i drugačije lice: lice neprijatelja, mrzitelja i uništitelja. Dio čovječanstva, predstavljen većinom stanovnika Betlehema, ostao je neupućen u to događanje, a dio čovječanstva ostao je na to rođenje potpuno ravnodušan – to su oni Jeruzalemci koji su čuli i znali koga traže mudraci, rekli su im gdje ga trebaju tražiti, ali sami se nisu ni pomakli. No, takav prijem Božjega Sina među ljudima nipošto nije zaustavio Božje približavanje ljudima. Svojim rođenjem u krajnjoj bijedi Bog svjedoči i u mnogim ljudima pobuđuje najplemenitije osjećaje i stavove prema drugim ljudima, napose onima koji su potrebni tuđe pomoći. Kad je Isus tako započeo svoj život među ljudima, onda ne iznenađuju njegove riječi: “Zaista kažem vam, što god učiniste jednomu od moje najmanje braće, meni učiniste“! Tako se i danas odnos prema Isusu pokazuje kroz odnos prema čovjeku. I danas, na početku 21. stoljeća, taj se odnos može prikazati na isti način kao i u vrijeme Isusova rođenja: jedni ga oduševljeno prihvaćaju, drugi ga žestoko odbacuju, treći ništa o tome ne znaju, a četvrte to uopće i ne zanima. Među kojima smo mi – odgovorimo  sami sebi!

Nije još kraj. Ako smo se našli u ‘krivoj grupi‘, neka nam ovogodišnja proslava Božića pomogne da se ‘prešaltamo’ u onu prvu grupu, u grupu Marije, Josipa, pastira i mudraca – u grupu ljudi koji se prepoznaju po požrtvovnosti, ljubavi i solidarnosti za drugoga čovjeka. Budimo u grupi graditelja novoga svijeta, kako se to kaže Božjega kraljevstva, koje počinje u dobroti, ljubavi, pravednosti i poštenju u ovozemnom životu, a dovršava se u vječnosti. Božić ove 2024. godine je zato za svakoga od nas izuzetan dar – samo ga trebamo prihvatiti!