Čovjek je čovjeku dar i pravo društvo
27. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2024)
Čitao sam negdje kako su mnogobrojni filozofi stare Grčke govorili da je čovjek ‘društvena životinja’. Za nas, ljude s početka trećeg tisućljeća, to nekako grubo zvuči pa bismo vjerojatno radije rekli da je čovjek ‘društveno biće’. Pritom mnogi ne bi znali da i Bog to isto kaže za čovjeka. Jer smo u današnjem 1. čitanju čuli mnogima poznatu rečenicu: “Nije dobro da čovjek bude sam.” Ako nije dobro da čovjek bude sam, onda znači da mora biti u društvu – onda pak to znači i da je ‘društveno biće’. Zato onda nije čudo da je za čovjeka gora kazna od zatvora – ‘samica’. Očito je, dakle, da Bog nije čovjeka stvorio za samoću – stvorio ga je za zajedništvo, za ljubav, čak za vječno zajedništvo u drugovanju sa svetima u nebu.
Odmah nakon Božje konstatacije ‘kako nije dobro da čovjek bude sam’ u današnjem 1. čitanju čuli smo i za Božje rješenje protiv čovjekove samoće: stvorena je žena. Mnogima je dobro znan taj slikoviti opis stvaranja žene koji mnogim ljudima stvara poteškoće jer su taj opis shvaćali doslovce, a nisu u tom opisu tražili poruku. Ima već podosta vremena kako kršćani u tom opisu ne gledaju jedan “kirurški zahvat“ u kojem je Bog kao veliki kirurg od jednog dijela tijela Adama (rebra) stvorio tijelo žene Eve. Mnogi su kršćani shvatili da se je u tom opisu htjelo reći kako su muškarac i žena ravnopravni, jednakovrijedni, jer su od istog “materijala” stvoreni. Pa i mi danas smatramo da su različiti proizvodi proizvedeni u istoj tvornici, npr. Mercedesu, vrijedni i kvalitetni proizvodi.
Dakle bi mogli reći da je taj izvještaj o stvaranju žene prvi izvještaj o emancipaciji žene, o njezinoj ravnopravnosti s muškarcima. (Osmi mart je mnogo, mnogo kasnije nastao!)
Iz ovog opisa stvaranja ljudi vidljivo je također da su muž i žena iskonska, temeljna i prva ljudska zajednica. Zanimljivo je i ovo: koliko god je Bog uzvišen, velik i nenadmašan, on ipak čovjeku za druženje daje drugoga čovjeka. Dakle je čovjek Božji dar drugome čovjeku. Mački i peseki kako god bili obučeni ipak nisu pravo društvo za čovjeka. Čovjek je shvaćen kao Božje nadopunjavanje drugog čovjeka. Ako je čovjek stvoren kao muško i žensko, to onda znači da je čovjek stvoren za zajedništvo: i to već ovdje na zemlji a onda i za vječno zajedništvo u nebu.
To zajedništvo muža i žene Isus je uzeo kao znak, kao sakrament, zajedništva između Boga i ljudi. I kako se Bog od ljudi nije mogao otrgnuti sve do smrti, a dokaz toga je Isus na križu, tako je Božja volja, Božja nakana, da se ni čovjek od žene ne može otrgnuti do smrti. Zato je kršćanski brak nerazrješiv! To je za mnoge i mnoge ljude, pa i kršćane, neprihvatljivo. Da nije to samo ovovremena muka ljudi, pokazuje nam već i to što su ti problemi mučili i Isusove suvremenike – inače ga to ne bi ni pitali; a pozivanje na Mojsija pokazuje pak da je to još stariji problem: i u Mojsijevo vrijeme bio je to za mnoge ljude veliki problem. Kako bi uveo barem malo reda u bračni život svojih sunarodnjaka, Mojsije je propisao da se mora dati ‘otpusno pismo’, neki pisani dokument, i morao je postojati neki veliki razlog. Zanimljivo je da se Isus uopće ne upušta u farizejska nadmudrivanja o tome koji razlog bi bio dostatan za rastavu, a koji ne. Ipak, Isus sasvim jasno veli da je glavni razlog za rastavu ‘okorjelost’ ljudskoga srca.
Za Isusa ta Mojsijeva zapovijed nije rješenje koje bi možda trebalo tek malo usavršiti, a pogotovo to nije ideal kojemu bi trebalo težiti. Isusovo rješenje je u poštivanju volje čovjekova Stvoritelja i u poštivanju duboke čežnje ljudskog bića. Podsjećajući na ono što je bilo na početku ljudskoga stvaranja, Isus poziva svoje da tako postupaju, da tako žive zajedništvo muža i žene. Da zajedništvo muža i žene doista nije neka šala Isus pokazuje riječima: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo.” Tako je bilo zapisano još na početku Biblije kod stvaranja ljudi i Isus je to samo popratio kratkom rečenicom: “Što dakle Bog združi čovjek neka ne rastavlja!” U skladu s tom veličanstvenom Stvoriteljevom zamisli najviši poziv ljudskog para jest vjerna i uzajamna ljubav. Zato odluka za život u bračnom zajedništvu nije samo ulazak u situaciju u kojoj ću moći ostvarivati svoje želje – tu je važna obostranost: oboje trebaju željeti isto. Zato bismo mogli reći da je brak ‘zajednički projekt’ koji se jednostavno može izreći ovako: kako da jedno drugom uljepšamo život! Jedno drugom, a ne samo sebi!
Pa koje je onda pravo rješenje za obitelji, temeljne ljudske zajednice? Pravo rješenje je u mijenjanju ‘okorjelog’ srca obraćenjem! Ženidba življena u vjernosti i ljubavi znak je Božje prisutnosti među nama. To je poziv i poslanje kršćana u svijetu, u svakom vremenu i na svakom mjestu – i nama: ovdje i danas! Živjeti Božju prisutnost među nama.
