Kad malo raste po Božjem – postaje veliko
11. NEDJELJA KROZ GODINU (B-2024)
Kako je to samo tiho počelo! Na obali Genezaretskog jezera pojavio se mladi tesar i počeo je ljudima govoriti da je među ljude posijano sjeme kraljevstva nebeskoga. Ubrzo su se oko njega počeli okupljati znatiželjnici da malo bolje čuju što to on govori, a on sam je izabrao nekolicinu ljudi i pozvao ih je da ga slijede, da pođu za njim. Ti koje je pozvao većinom su bili siromašni ribari. Takav početak nije obećavao ništa velikoga, ništa značajnoga – a ipak, dogodilo se upravo to: taj pokret koji je započeo na obalama Genezaretskog jezera traje već skoro 2000 godina i raširio se praktički po cijelome svijetu. Vjerujem da nije teško zaključiti kako je taj mladi tesar ISUS, ti od njega pozvani ljudi su bili APOSTOLI, a cijeli pokret koji traje jest KRŠĆANSTVO!
A što je to Božje kraljevstvo ili Kraljevstvo nebesko – kako se još često govori? Božje kraljevstvo je život, Kraljevstvo nebesko je stvarnost koja je zapravo teško prereciva u našu stvarnost. Čuli smo u današnjem evanđelju da se je i sam Isus pitao ‘kako ljudima govoriti o kraljevstvu nebeskom?!’ I nije Isus našao boljega načina nego da o kraljevstvu nebeskom progovori ljudima u prispodobama, tj. u slikama iz stvarnosti ljudskoga života.
Isusove prispodobe jesu fantastična pomagala da nama ljudima bude makar malo približena božanska stvarnost. Da, kraljevstvo Božje među ljudima jest zapravo to da ljudi žive na božanski način; da ljudi u svojem životu prihvaćaju božanska mjerila i vrednote: da se može ljubiti drugoga iako to taj ne zaslužuje, da se može oprostiti nekome premda nam je strašnu nepravdu počinio… i tako dalje i tako dalje. Dakle, da se ljudi – slabi i grešni – ponašaju na božanski način.
To postići vjerojatno izgleda tako nevjerojatno kao što je izgledalo i nevjerojatno da bi Isus mogao što postići s tom šačicom ribara s Genezaretskog jezera. A ipak, to kraljevstvo Božje je među ljude posijano kao sjeme koje polako i sigurno raste, razvija se u stabljiku i donosi plod! Kod tog rasta sjemena potrebno je ‘dati vremena’, potrebno je biti strpljiv dok sjeme ne isklija i izraste do ploda. Da je tome tako sa posijanim sjemenom poznato nam je iz iskustva i ne treba nam to dokazivati.
No, tom prispodobom da je i kraljevstvo Božje među ljudima prisutno kao sjeme, Isus nam govori da nas razumije, da nam daje vremena da rastemo u svojoj ljudskosti, da postajemo sve bolji i bolji. To da su ljudi bolji, da su dobri – to je plod tog božanskog sjemena posijanog među ljude. Isus zaista ne zahtijeva od nas ljudi da odmah budemo savršeni, da odmah budemo sveti – ne zahtijeva od nas da u prvom razredu završimo cijelu osnovnu školu – ali nas poziva da neprestano rastemo, da neprestano budemo bolji. Ako su krize i problemi u ovom svijetu veći to su potrebniji kršćani kao sjeme dobrote za ovaj svijet.
Kroz svoju dugu povijest zajednica kršćana je upoznala mnoge krize i progonstva. Koliko su puta njezini neprijatelji vjerovali da je Crkva kao zajednica kršćana gotova, da je više nikakva sila ne može održati i da će kršćani uskoro biti samo prošlost. Ali, kao što je Isus bio pokopan i treći dan uskrsnuo, tako je i Crkva uvijek ustajala na novi život. A iz svih tih kriza ta je zajednica izišla ojačana Božjom ljubavlju i sigurna da je Bog ne zaboravlja. Istina je da bismo mi često puta htjeli da je u našem životnom vijeku sve riješeno, da mi odmah vidimo plodove svih naših napora… da u ovom svijetu, još za našeg života, sve stvari budu stavljene na svoje mjesto! I kad se to tako ne događa mi smo nestrpljivi, ljutimo se i na ljude i na Boga. A taj Bog nas čeka, strpljiv je s nama i daje nam nove dane i nove godine da opet činimo dobro i da se opet kajemo za grijehe.
Sjeme kraljevstva Božjega posijano je u našu ljudsku stvarnost i polako ali sigurno raste, razvija se i donosi plodove. Plod kraljevstva Božjega među ljudima je i to da je ljude jedne za druge briga, da ja imam volje i strpljivosti pomagati bolesne i nemoćne ljude; plod je kraljevstva Božjega među ljudima i to kad učinim više dobra negoli sam baš po zakonu morao i kad oprostim drugome ne samo sedmi put nego i sedamdeset sedmi put, tj. svaki put!
A takvi plodovi kraljevstva Božjega među ljudima nalaze se i tamo gdje se ljudi i ne bi nadali, čak i tamo gdje se ljudi protiv toga bore. Može netko od nas pojedinih kršćana u tome ne sudjelovati, može čak i neka velika kršćanska zajednica vjernika u tome zatajiti – ali će ipak kršćanska vjera donositi plodove svoje prisutnosti među ljudima. Ako naša kršćanska zajednica zataji, onda tih plodova kršćanske vjere neće biti među nama, ali – bit će ih drugdje!
Kraljevstvo Božje među ljudima je neuništivo u svojem svjedočenju. Isus nas nije pozvao da zadivimo svijet nekakvim čudesima niti da ga mijenjamo nekim revolucijama – pozvao nas je da budemo sjeme dobrote, ljubavi i praštanja. Oslonjeni na Boga vjerom, poduprti Božjim blagoslovom, unatoč svojim slabim silama mi to i možemo biti.
