Mali ljudi znaju uspješno surađivati s Bogom
4. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(C-2024)
Zapalili smo i 4. svijeću u adventskom vijencu, krug se zatvorio, vrijeme se ispunilo: Božić je pred vratima, jer danas je 4. nedjelja adventa. I sva naša okolina: rasvijetljene ulice, trgovi i kuće, radio, novine i televizija sa bučnim i svjetlucavim reklamama – sve nam to jasno govori da je Božić blizu i sve nas to želi uvesti u proslavu Božića. Vjerojatno se već neki ljudi boje otvoriti novčanik, jer se već tako ispraznio, ali će sve to malo koristiti i bit će samo kratkotrajna radost, ako i dušu ne otvorimo. Onda ćemo ostati ‘bokci’ u proslavi Božića, makar ćemo mnoge darove imati i makar će nam glazbene linije s bučnim sviranjem božićnih pjesama puniti uši. Dušu treba otvoriti i dušu treba ispuniti – onda se Božić može pravo slaviti!
Ali za punjenje duše ne može se otići ni u jednu trgovinu, ne može se platiti niti bilo kojom bankovnom karticom niti gotovinom – duša se puni duhom Božjim na mjestima duha: naša župna crkva i naše obitelji jedina su mjesta za to duhovno punjenje. I to nije samo jedna od mnogih reklama, to nije utješna bajka, to je iskustvo mnogih i mnogih generacija ljudi-kršćana. Slažem se s vama da to izgleda tako jadno i neznatno, previše tiho i premalo svjetljucavo, ali to je ono pravo, to je ono vrijedno. Duga ljudska povijest, tek djelomice zapisana u Bibliji, tako nam jasno svjedoči da je takav način Božjeg djelovanja među ljudima stvaran: po malenim ljudima koji su svoja srca otvorili Bogu dogodile su se stvarnosti koje nadmašuju sva ljudska očekivanja i sve ljudske planove.
Tako smo u današnjem 1. čitanju čuli kako Bog izabire gradić Betlehem, potpuno nevažan gradić izgubljen u judejskom gorju, da bude rodno mjesto Spasitelja svijeta – i da tako postane najpoznatiji grad cijeloga svijeta.
I današnje evanđelje svjedoči o malenom početku veli-koga događaja: u istom judejskom gorju susreću se dvije žene, dvije rođakinje: Marija i Elizabeta. Obje te žene imale su otvorenu dušu pa su mogle u svoj život prihvatiti Božji plan da rođenjem djece otvore put Božjem djelovanju u ovo-me svijetu na prepoznatljivi, ljudski način. Dok se čita i sluša današnje evanđelje nemoguće je ne zamijetiti s koliko se radosti i volje, upravo s jednim oduševljenjem te dvije žene uključuju u Božji plan. Nigdje se ne može zamijetiti nevoljkost ili mrzovoljnost već se jedna drugoj raduju i dive se što ih je Bog izabrao za tako uzvišenu zadaću – premda ni jedna ni druga doista još ne znaju što ih sve zbog toga čeka u životu.
Doista su te dvije žene na najbolji mogući način otvorile svoje duše Bogu, i Bog je te duše ispunio svojim duhom. Kako bi, uostalom, Marija i saznala da joj je rođakinja Elizabeta, premda u dubokoj starosti, trudnica i da joj je potrebna pomoć?! Nije joj Elizabeta telefonirala niti poslala pismo – Marija je od anđela Gabrijela, koji joj je došao navijestiti da je od Boga izabrana da bude Majka Božjeg Sina, Isusa, i da Bog želi čuti njezin pristanak na to izabranje, čula da je i njezina rođakinja začela u svojoj starosti “jer Bogu ništa nije nemoguće”. Sigurno je i ta najava da će i starica Elizabeta po Božjem odabiru postati majka, pomogla Mariji da odgovori anđelu Gabrijelu: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” Čuli smo također kako je Elizabeta bila zadivljena i Marijinom vjerom i spremnošću da Bogu dade mjesta u svom životu. Elizabeta se je osjećala i počašćenom što joj tako visoka gošća dolazi u pohode. Izgleda da joj je zapravo Ivan Krstitelj, koji je bio još pod srcem Elizabete, ‘otkrio’ svojom zaigranošću u utrobi tko je ustvari ta njezina rođakinja Marija – da je buduća Majka Božja.
Tako nam po današnjem evanđelju obje žene, Marija i Elizabeta, pokazuju kako je nepredvidiva, neizmjerna i sveobuhvatna Božja ljubav prema ljudima – koja se na poseban način iskazuje malenim, običnim i neznatnim ljudima. I dokle god budemo imali otvorenu dušu, možemo računati i na Božju milost i izabranje.
Marijin primjer iz današnjeg evanđelja nas uči kako ne smijemo pasivno čekati da netko drugi napravi prvi korak. Treba se zaputiti prema ljudima kao i Marija k rođakinji Elizabeti, ali treba se i imati što ponijeti drugome. Najbolje i najvrjednije je donijeti sebe, svoju spremnost da se bude s drugim i za drugog.
Neka ljudima bude lijepo ovih dana zato što smo mi bili s njima, a ne zato što smo im vrijedni dar donijeli. Čitao sam u časopisu Živo vrelo kako je poznati njemački teolog Karl Rahner dao ovakav savjet kršćanima za božićno darivanje: “Imaj hrabrosti biti sam. Tek kad na kršćanski način ostvariš trenutke samoće, imat ćeš blago, toplo, strpljivo i hrabro srce i znat ćeš se darivati onima za koje misliš da ih ljubiš. To je stvarni božićni dar, a bez toga sve drugo su samo beskorisne stvari koje možeš darivati u svako vrijeme“. Darujmo ovih dana dobrotu, dobronamjernost, pažljivost i ljubaznost jedni drugima. I manje će se prazniti novčanici, a više će se puniti duša.
