Na nedjeljnoj sv. misi Isus nas dodiruje – svakoga na svoj način
23. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2024)
“Ovo me je doista dirnulo” – znademo reći onda kada nas se neka situacija posebno dojmi ili kada nas neki događaji posebno zahvate. U takvim slučajevima u pravilu ne ostajemo hladni jer se u našoj nutrini nešto pokrenulo i to onda ima utjecaja za dulje vrijeme u našem životu, čak možda i trajno. A kada pak smo mi ljudi istinski dirnuti u srce, onda doista mnogo toga gledamo drukčijim očima, slušamo drukčijim ušima, ponašamo se drukčije nego u ostalim životnim situacijama – jednostavno kao da više ništa nije onakvim kakvim je prije bilo.
‘Biti dirnut’ – tema je današnjeg evanđelja. Podsjetimo se: Isusu su donijeli nekoga gluhog mucavca i zamolili su ga da stavi ruku na nj, dakle: da ga dodirne. Isus reagira na želju ljudi, uzme ga nasamo od mnoštva, dotiče ga se i događa se čudo: “otvoriše mu se uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti pravilno“. Isusovo dodirivanje bolesnika temeljito mijenja životnu situaciju toga čovjeka: sada može čuti i sada može govoriti pravilno!
Nitko od nas ovdje prisutnih nije ni gluh ni nijem. Istina je: neki zbog starosti slabije čuju (koji put je i bolje ne sve čuti), nekima se baš i ne da govoriti – ali nitko nije gluhonijem. Ali, ipak smo ne tako rijetko ‘gluhi’ na Božje riječi i Božje poticaje: mnogo toga čujemo ušima ali se to ne uhvati naše duše, to što čujemo ništa ne utječe na naše životno ponašanje. Tako ipak nekako postajemo ‘nijemi’ da odgovorimo na Božje poticaje i pozive.
Naše je okrutno iskustvo da su nam uši često začepljene i jezik čudno svezan. Tako onda sa zadovoljstvom slušamo gluposti i manje ili više zločesta brbljanja, ali ostajemo ‘gluhi’ na krikove nevolje i bijede. Neiscrpiva nam je domišljatost kad se radi o lakoumnim i nepristojnim temama, ali nas pogađa teška nijemost pred nepravdama i nasiljem koji pogađaju one što su bez mogućnosti obrane. Treba li nekome konkretnih primjera, evo ih nekoliko: kad je potrebno otići u diskač, nađe se i novaca, i društvo i prijevoz i za desetke kilometara … jednom tjedno do crkve je sve teško… i ustati, i naći si društvo i prijevoz… jedna baka mi je nedugo rekla da moram u crkvi opomenuti župljane što djeca i mladi ne idu u crkvu “kak’ su nekad oni išli dok su bili mladi…” Kažem baki da to ionako čuju oni koji jesu u crkvi… i usput pitam: “A gdje su vaši odrasli unuci?” “Doma spiju!” “Pa, zašto im niste rekli za misu?” “Ja moram tiho biti!”
Evo jedna zanimljivost: tijekom školske godine često čujem opravdanje roditelja da djece nema na sv. misi zato jer si nedjeljom trebaju malo dulje odspavati… kad to ne mogu preko tjedna zbog škole. Sada su preko ferija mogli svaki dan dulje spavati pa se samo jednom tjedno – u nedjelju – dići na sv. misu. Jeste li to možda primijetili?
Doista, nije problem u djeci i mladima… problem je u njihovim roditeljima kojima to ništa ne znači, pa su i svoju djecu tako odgojili – ne toliko riječima koliko životom, ponašanjem. To i ne bi bio problem kad bi rekli: “Bili smo vjernici pa više nismo…” ili “niti smo bili niti smo sada vjernici…” – problem je što oni misle da su i dalje vjernici. A župnik prigovorima gnjavi i djecu i roditelje. Da, u ovome su sadržani mnogi konkretni primjeri.
Zato se okrenimo Onome koji jedini može otvoriti uši gluhima i razriješiti jezik nijemima – Isusu koji nam dolazi u susret u svim molitvama i sakramentima, a posebno vidljivo i svečano na svakoj nedjeljnoj svetoj misi. Družeći se s Njime postajat ćemo sposobni kršćani – i muškarci i žene, i mladi i djeca – postajat ćemo lucidni, budni i smjeli pred svijetom koji je tako često mučen strahom, ljudskim obzirima i lažima. Svake nedjelje Isus poziva nas današnje kršćane da budemo svjedoci nade u suvremenom društvu koje je moralno i duhovno umorno.
Isus je dodirnuo bolesnika! Poneki put je bolesnicima važniji dodir medicinske sestre, liječnika ili onoga koji se za njega brine negoli tisuću riječi i negoli mnogo lijekova. Kompletno ozdravljenje bolesnika dogodilo se nakon što je Isus učinio čudesan zahvat. Ozdravivši mu najprije uši da može čuti njegovu riječ, Isus je tom čovjeku poklonio i zdravi ispravan način razmišljanja i govorenja o sebi i o drugima. Dakle, Isus nije tog čovjeka oslobodio samo od bolesti tijela (a i to bi bilo svakako puno!) nego je htio ozdraviti ga i dati mu pravi život: pravi sluh i pravi govor.
Da bismo to mogli biti i mi moramo doći k Isusu da nas dodirne. Zato je i nama potrebna samoća, odijeljenost od posla za Isusa. Tome služi svaka nedjelja. Ova današnja nedjelja je prva prilika da se taj dodir s Isusom ostvari, a svi dani slijedećega tjedna su prilika da i mi i svi naši, i svi oni s kojima živimo i radimo, žive od tog dodira, od tog susreta s uskrslim Isusom. Isus je nakon ozdravljenja bolesnika zabranio ljudima da o tome pripovijedaju. No, ljudi su tako bili dirnuti tim događajem da jednostavno nisu mogli poslušati Isusa: morali su o tome drugima govoriti. Ako se i mi nedjeljnom uistinu susretnemo s Isusom, ako on dodirne našu dušu, našu nutrinu, to se neće moći skriti, to se neće moći ne primijetiti u našem dnevnom životu. Živjet ćemo kao kršćani i ostavljat ćemo trag dobra. Ja tebi – ti meni.
