Ne živimo zato da bismo jeli, nego jedemo zato da bismo živjeli, dobra djela činili i tako sretnu vječnost postigli

18. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2024)

         Ima nas sigurno više koji smo se našli u ovakvoj situaciji: iznenada smo bili pozvani telefonom od nekoga tko nas već dugo, dugo nije nazvao i s kim smo gotovo izgubili svaku vezu. A onda, čovjek nas se sjetio, nazvao, sav je ljubazan, zanima se kako smo mi i naši; zove nas na piće, priča o starom i neraskidivom prijateljstvu koje nas veže s njime – tako da se u čudu pitamo: Što se to događa? I, onda, odjednom bude jasno: treba mu naša usluga. Treba mu naš utjecaj, naša mogućnost da nešto sredimo ‘preko veze’, treba mu naš novac! I, vjerojatno, nam je onda bilo žao, netko je možda bio i ljut. Nije stvar toliko u usluzi. Nego, jednostavno, u tome da taj čovjek ne cijeni nas, nego našu uslugu; ne treba nas nego našu pomoć; zaboljelo nas što taj čovjek samo glumi prijateljstvo, a zapravo mu treba samo naša usluga! Izgleda da je i Isusa zadesila ista bol i muka, kako nas izvješćuje današnje evanđelje.

Čuli smo prošle nedjelje. Isus je učinio veliko čudo: s pet kruhova i dvije ribice nahranio je veliko mnoštvo od preko pet tisuća ljudi. Naravno, ljudi su bili oduševljeni. Bitno i osnovno što je potrebno čovjeku za svakodnevni život jest hrana – a osnovna namirnica je upravo kruh. Imati među sobom čovjeka koji umnaža kruh! Koji umnaža ribice! A čuli su, mnogi i svojim očima vidjeli, kako je i bolesne izliječio, pa čak i neke mrtve oživio! To je rješenje svih čovjekovih problema na zemlji; to bi bio idealan kralj. I kad su već ljudi maštali i praktički odlučili da ga, makar na silu, učine kraljem – Isus je odjednom nestao! Zato su ga ljudi pošli tražiti. Doista, da Isus nije učinio sva ta čudesa…, tko bi uopće mario za njega i njegove riječi?!

U nedoumici zašto Isus ne koristi svoju moć, ljudi pitaju Isusa: “Učitelju, kad si ovamo došao?” Nije li, možda, i u toj mogućnosti brzog nestanka skriveno neko njegovo novo čudo? Ljudi se zanimaju za Isusa ukoliko im može ispuniti njihove ovozemaljske želje – i zato ga ne žele izgubiti iz vida.

Isus je ljude shvatio, Isus dobro zna zašto ga traže i zato im uopće ne odgovara na pitanje “kad je tamo došao“ već im otvoreno kazuje: “Tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenje, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.” Sa žalošću u srcu Isus primjećuje da većini njegovih slušatelja nije bilo stalo do njegovih riječi i do njegova nauka. To je ona nevolja tolikih proroka koji govore, potiču, opominju, naviještaju, ali počesto nailaze na “gluhe“, na ljude kojima je stalo samo do kruha i igara!

Ipak, i tu situaciju Isus koristi da ljude strpljivo pouči: “Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni.” Isus doista nije protiv kruha, niti protiv materijalnoga blagostanja. Konačno, upravo je on liječio ljude i umnožio im je kruh… on je taj koji je i mrtve oživio. No, Isus želi pomaknuti naglasak s tih izvanjskih učinaka. Isus nam hoće reći da su sva njegova čudesa koja je učinio bila tek znak onoga nečega drugoga, onoga što je temeljno, što je važno i jedino bitno. U vrijeme Isusova zemaljskog života tek su rijetki to naslućivali. A kasnije, kad je sišao Duh Sveti koji je prosvijetlio apostole, oni su se “sjetili” svih njegovih riječi – i tek su onda shvatili svu dubinu tih događanja. Shvatili su, tako, da je umnoženi kruh zapravo tek znak one hrane koja ostaje za život vječni, znak euharistijskog Isusa koji se za nas predaje i s kojim se susrećemo na svakoj sv. misi, a napose na nedjeljnoj svečanijoj misi.

Taj euharistijski Isus danas i nama postavlja pitanje koje je postavio ljudima koji su ga tražili: Za što mi radimo? Gdje tu mi sebe vidimo? Zašto smo mi kršćani? Možda zato da ‘uspijemo’ u životu: u školi, u poslu, u karijeri? Jesmo li kršćani koji dolaze na misu zato da sačuvamo svoje zdravlje i zdravlje svoje obitelji? Možda i mi ‘nazovemo’ Boga nekom molitvom, ili “plaćenom misom“, tek onda kad nam u životu ozbiljno zaškripi?!? Sigurno su takvim ljudima nedjeljne mise ‘prečesti sastanci’ na kojima je dosadno… i uvijek nekako isto. Pa i jest donekle tako: kad čovjek nešto slabo pozna, onda mu sve izgleda jako slično. Tko se ne razumije u kompjutere, svi su mu kompjuteri skoro isti… svi Crnci ili Kinezi nama su tako jednaki… da ih i ne možemo razlikovati. Zaista: zovemo li Boga i trebamo ga tek onda kad nam se planovi poremete, zdravlje pokvari… kad nas stisne suša ili nas tuča pogodi?!?

Ili smo, ipak, ovdje možda i malko-malčice zato jer Isusa volimo? Zato jer smo mu zahvalni. Zato jer smo svjesni koliko je za nas učinio i koliko čini. Jer smo svjesni koliko je ispravan i pravi put, put njegovih evanđeoskih naputaka.

Budimo ljudi. Budimo zahvalni. Zahvalimo Bogu danas na ovoj euharistiji. I zamolimo ga da nam podari dar zahvalnosti. Prema njemu i prema svakom čovjeku.