Nije lako po Isusovim mjerilima živjeti, ali je plodonosno već sada i u vječnosti
29. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2024)
Biblija Novog zavjeta nam pokazuje kako su Isusovi suvremenici bili zadivljeni Isusom jer ’nitko nije govorio kao on’. I kasnija stoljeća, kad već Isus nije hodao na zemaljski način ovom zemljom, jednako su tako zadivljena Isusom i to iz istog razloga: nitko ne govori kao on! No, kao i Isusovi suvremenici tako i mi danas, lakše se divimo Isusu negoli što idemo za njim. A da ne bude tako Isus govori: “Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga!”
Tako ne govori nitko od ljudi, osobito to ne govori onaj tko bi htio privući k sebi mnoštva. Mi ljudi imamo drugačije želje i druge planove, a to je: biti prvi na taj način da drugi poslužuju meni, a ne ja njima!! I braća Ivan i Jakov, sinovi oca Zebedeja i učenici Isusa Krista, žele to isto: ’sjesti Isusu s lijeva i s desna’ tj. biti na vodećim položajima i gospodariti nad drugim ljudima. Dobro su si to zamislili. Ali, nisu si samo oni tako dobro zamislili – jednako su tako računali i ostali apostoli, i to svi; jer evanđelje kaže da su se ostala desetorica rasrdili. I mi smo, današnji ljudi, stalno ili među tom dvojicom ’koji si žele dobra mjesta’ ili pak među ’osta-lom desetoricom’ koji se srde na one koji su ta dobra mjesta postigli. I Isus mora intervenirati: i onda među svoje suvremenike – i danas među nas i naše suvremenike.
Isus kaže da se pravi uspjeh života mjeri i postiže na sasvim drugi način: ne borbom s drugima, nego služenjem drugima. Upravo to je Isus došao zasvjedočiti svojim živo-tom koji je posve posvetio drugima: potrošio je Isus svoj život za pružanje dobrote i smisla ljudima; i nije od toga odustao ni onda kad su mu ljudi zaprijetili mukom, niti onda kada su ga raspeli na križ. Isus ni tada nije digao ruke od ljudi, nije se “uvrijeđen” povukao na nebesa, nego je dopustio da bude razapet na križ da ljudima pokaže koliko mu je do njih stalo. Isusova muka i smrt na križu za ljude želi u njima potaknuti misao: ’Pa ja onda vrijedim kad je Bog za mene umro! I ja onda želim tu vrijednost ne upropastiti nego sačuvati i učiniti vječnom u nebu’.
Mi smo ljudi često puta skloni misliti da su naše teškoće najveće od svih teškoća; i da su naše zasluge manje zamijećene od ljudi negoli su to zamijećene zasluge drugih ljudi. I to onda u ljudima stvara malodušje i nezadovoljstvo.
Kad pak vjernik upozna Isusa u njegovu trpljenju, onda nastoji svoje teškoće spojiti s Isusovim teškoćama: i to onda bude život služenja u ljubavi. Živjeti trpljenje i muke života bez Isusa – pravi je pakao od života. Trpjeti s Isusom znači i uskrsnuti s Isusom.
To doista nije lako. Lakše je diviti se Isusu nego ići za njim. I nama je danas lakše zadovoljiti se činjenicom da smo kršteni negoli aktivno živjeti kao Isusovi učenici. Postoji opasnost u našem kršćanskom življenju da svoje kršćanstvo shvatimo kao učlanjenje u stanovito društvo, a da u isto vrijeme ne činimo mnogo da ostvarimo potpuni hod s Isusom. Isus uzima na sebe krivnju svih ljudi, grijeh cijeloga svijeta. Isus preuzima odgovornost za sve to silno zlo koje se u svijetu događa kao da je on sam za sve to kriv. I žrtvujući se tako za ljude Isus ih pokreće da i oni prihvate svoja žrtvovanja u životu; Isus poziva ljude koji ga slijede da podmeću svoja leđa za nošenje teškoća, čak da podmeću svoja leđa pod tuđe križeve i tako spašavaju te ljude noseći njihove boli i nevolje. Tako se onda po Isusu ljudi mijenjaju, prihvaćajući teškoće i noseći križeve i svoje i tuđe: ljudi postaju graditelji novoga, Božjega svijeta.
Isusovo uskrsnuće pokazuje da se takav svijet već gradi, a mnogi ljudi koji su pošli za Isusom svjedoče da i oni daju svoj doprinos tome. Mi smo kršteni, dakle smo pozvani dati svoj doprinos gradnji boljega svijeta, svijeta ljubavi i dobrote. Već danas je nova prilika za to, a tjedan pred nama još i više.
