Otvoreno srce čuje Božji zov
2. NEDJELJA DOŠAŠĆA (C-2024)
Evanđelje nije samo povijesna priča za koju bi se moglo reći: ‘nekad bilo, sad se spominjalo’. Evanđelje je Božje poruka ljudima za sva vremena: dakle onda i za nas danas. Evanđelje je poruka meni i tebi, njoj i njemu. Zato i glas Ivana Krstitelja iz pustinje, onako glasan i hrapav, dovikuje i nama u današnjem evanđelju poruku za koju treba otvoriti dušu i srce – da bi ju se moglo čuti. Ivan nam dovikuje: “Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade!”
Čudan je ovaj svijet. Buši brda, puni ponore, premošćuje provalije. A u isto vrijeme stvara i produbljuje provalije među ljudima, ruši mostove sporazumijevanja, presijeca ruke pomirnice. Kroz dugu povijest ljudskoga roda čovjek je upirao sve snage da upozna prirodne zakone i tako ovlada prirodom. Izgleda da je čovjek jedino ozbiljno shvatio Božje riječi s početka Biblije: “… napunite zemlju i sebi je podložite!…” I samo letimičan pogled kroz povijest ljudskoga roda dovoljno jasno govori o mnogim čovjekovim uspjesima na tom području. Velikim teleskopima i svemirskim brodovima upoznao je čovjek veliki svijet, svemir, a mikroskopima se spustio u mnoge tajne sićušnog svijeta mikroba i atoma – ali, nije čovjek u dovoljnoj mjeri upoznao samoga sebe i nije dosta ovladao svojim sposobnostima.
Ljudska povijest nam govori, a jednako tako i naša sadašnjost, kako je čovjek presjekao mnoge niti, koje su mu oduvijek bile znak da on na zemlji nije sam, nego da je u nužnoj ovisnosti o Bogu i o drugom čovjeku. Kako je to neobično otkriti da je čovjek sam premda se gura i gužva s drugim ljudima oko sebe; kako je čudno spoznati da u eri veoma razvijenih komunikacija čovjek ipak doživljava veliku samoću i nerazumijevanje! Praznina duše plaši čovjeka kao mrak u sobi i kao magla na putu. Za otkrivanje te razdvojenosti među ljudima nije nam uopće potrebno ići u ratom rastrganu Ukrajinu ili Gazu – mnogo, mnogo bliže se to može primijetiti. Koliko toga se mora ‘izravnati’ da bi se i u kući moglo zajedno živjeti; koliko se toga mora ‘poravnati’ da bi jedno selo ili općina mogli skladno živjeti?! Puno se toga mora ‘izravnati’ razumijevanjem, praštanjem, povjerenjem… I tu zaista nisu dovoljne samo prazne riječi, pusta obećanja, nego zajednička djela. Pritom je važno znati da u svakom našem ljudskom djelovanju treba vremena: nije moguće sve odjednom napraviti niti sve odjednom ispraviti. Ali, sigurno je nužno početi: i jednu po jednu ‘provaliju poravnati’. Mučan je to posao i težak ispit, ali se ne može preskakati.
Mi kršćani imamo sreću da znamo kako na tom životnom poslu nismo sami: prati nas Božji blagoslov i Isusov primjer. Po Isusovu primjeru znamo da nam je budućnost vječna. A u teškoćama i problemima koji nas prate na tom našem putu do vječnosti, važno je znati da Bog svoje ne spašava unaprijed od svih teškoća: tek onda kad je čovjek kroz sve to prošao i založio svoje sile i sposobnosti, tek onda ga Bog nagrađuje. I Isus je uskrsnuo tek nakon muke i smrti. I od onda znamo da muka i smrt ne obezvređuju čovjekov život nego ga učvršćuju i za vječnost pripremaju.
Bolji svijet, Božji svijet ne nastaje bez nas, bez našeg zalaganja. Tom svijetu i mi pripravimo put. Tu gdje jesmo i sada kada jesmo.
