Po Isusu možemo ovim svijetom putovati i sretnu vječnost postići

20. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2024)

         Već četvrtu nedjelju za redom Isus u evanđelju govori o sebi kao o kruhu života. Podsjetimo se kako su prošle nedjelje Židovi mrmljali na te Isusove riječi. Danas smo mogli čuti kako se to židovsko mrmljanje nije nimalo stišalo već je preraslo u otvorenu prepirku: “Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo“? Da je Isus kojim slučajem rekao kako će ih ponovno čudesno nahraniti kruhom i ribama, kako je to već učinio, vjerojatno ne bi imali ništa protiv nego bi to primili s oduševljenjem. Da je učinio i koje čudo na prirodi ili da je ozdravio nekog bolesnika, čak možda i mrtvaca oživio – a sve je to Isus već nekoliko puta stvarno i učinio – i to bi sigurno naišlo na odobravanje. No, Isus ipak ne odustaje već dalje nastavlja govoriti o sebi kao kruhu života vječnoga riskirajući da ga mnogi ljudi zbog toga budu ostavljali. Ipak, uvijek je bilo i uvijek će biti i onih ljudi koji će te Isusove riječi prihvaćati, koji će Isusu vjerovati, jer će negdje duboko u sebi osjetiti da se te Isusove riječi tako dobro slažu s onom neuništivom čovjekovom željom da trajno živi, da živi ne samo mnogo godina već da živi vječno.

I sad se, hoćeš nećeš, čovjeku se postavlja pitanje: “U čemu se sastoji život?” Želimo li biti pošteni prema samima sebi onda moramo priznati da na to pitanje čovjek sebi tijekom svoga života odgovara na različite načine. Malena djeca imaju svoje odgovore, veća djeca pak imaju svoje. I odgovori mladih ljudi koji su na početku svoga samostalnoga života bit će različiti od odgovora starijih, zrelih i iskusnih ljudi. Premda bi sigurno ti mnogi odgovori bili međusobno vrlo različiti, vjerojatno bi se ipak u svima njima moglo prepoznati glavno usmjerenje: velika većina i mlađih i starijih ljudi vrlo bi vjerojatno u odgovorima imala jednu nadu, jedno iščekivanje onoga čega još nemaju! Čovjek je više projekt koji se ostvaruje negoli što je već ostvaren u nekom svom vremenskom razdoblju! Tako onda izgleda da je čovjeku pravi život ono za čim teži, a ne ono što je već postigao. Mi kršćani vjerujemo da se u tome može prepoznati stvaralačka Božja ruka: naime, u naše ljudsko tijelo Bog je udahnuo ljudsku dušu, svoj dah života – i taj Božji dah nas privlači kao Stvoriteljev miris! Život koji može čovjeka zadovoljiti i uvesti u radosni mir, dolazi od Boga. Sada pak nam dolazi pitanje: A kako to postići?

Tu dolazimo na trag poruke apostola Pavla koji u piše kršćanima grada Efeza, kao i kršćanima svih krajeva i svih vremena: “Braćo! Pomno razmotrite kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri!” Treba znati razabirati u ovim zemaljskim uvjetima što je ono pravo za što se isplati živjeti i u čemu je pravi život koji vodi k Bogu. Svaki trenutak života može biti dragocjen jer se nikada ne vraća. Ne znamo hoćemo li sutra imati istu dobru priliku i istu snagu. Apostol Pavao, potaknut Duhom Svetim, u toj poslanici piše: “Iskupljujte vrijeme jer dani su zli!” To nas Bog preko apostola Pavla želi sačuvati od neopreza i ludosti. Roditelji iskupljuju svoje vrijeme da vole svoju djecu i odgajaju ih, djeca iskupljuju svoje vrijeme da poštuju i slušaju roditelje; supružnici iskupljuju svoje vrijeme da u kući, u obitelji, stvaraju ozračje pomaganja i praštanja; svatko od nas iskupljuje svoje vrijeme tako da svoje poslove obavlja odgovorno.

Ako nam je sve to premalo, nedovoljno jasno, onda imamo Isusa. Njega je Bog poslao ljudima da im bude mudrost života! Da bude potpuno uvjerljiv i vjerodostojan, Bog je u Isusu postao čovjekom. Danas ga čujemo kako sebe daje drugima i time pokazuje put u puni život. Kao što nebeski Otac šalje Isusa k ljudima i Isus živi među ljudima po Ocu, tako Isus daje život ljudima koji ga primaju u liku kruha. Isus je zato odabrao kruh, oblik hrane, da pokaže kako on ljudima omogućava život – kao što i kruh omogućava ljudima svakodnevni život.

Od čega zapravo čovjek živi? Naše je neposredno iskustvo da živimo od hrane. Opasno bi bilo prestati uzimati hranu, jer bi to značilo ugrožavanje života. Zato se koji put ljudi odlučuju na ‘štrajk glađu’ kako bi onda svojim ozbiljnim zdravstvenim stanjem upozorili odgovorne na neku nepravdu ili kako bi odaslali neku za njih važnu poruku. Ali, imamo i drugačije iskustvo, potpuno suprotno: mnogi ljudi imaju dovoljno hrane, imaju svega u izobilju, ali nisu sretni, već su prazni i besciljno lutaju kroz život. Tako se ipak potvrđuje biblijska riječ da “čovjek ne živi samo o kruhu“.

I za naše vrijeme Isus ostaje pravo rješenje ljudskog života. Samo je u Isusovu duhu moguće nadvladati nevjerojatnu ljudsku sebičnost, ogromne nepravde i strašne laži. Samo po Isusovu primjeru, primjeru u kojem je on svega sebe razdao za čovjeka, moguće je u ljudsko društvo vratiti dostojanstvo ljudske osobe kao Božjeg stvora. U tom našem poslu Isus nam se nudi za pravoga suputnika i za istinsku hranu da to možemo malo po malo, i sve više i više, u svojim životnim okolnostima ostvarivati.