Po krstu smo postali mali ‘kristići’ i kao tavi moramo biti prepoznatljivi

KRŠTENJE  ISUSOVO

(C-2025)

         Prva nedjelja poslije blagdana Bogojavljenja zove se nedjelja krštenja Isusova. To zato jer se te nedjelje uvijek čita evanđelja o Isusovu krštenju. Čuli smo kako je Isus ponizno stao u red grešnika kako bi kao i mnogi drugi primio krštenje od Ivana Krstitelja. I u času Isusova krštenja dogodilo se nešto neočekivano: glas s neba je objavio svima prisutnima da je taj Isus ‘Božji ljubljeni Sin’. Mnogi su povjerovali toj objavi, ali mnogi i nisu. Brojni Izraelci koji su bili na obali rijeke Jordan nisu željeli povjerovati u ono što su čuli – jer oni su čekali silnog Spasitelja, očekivali su kralja i vojskovođu koji će pokazati svim drugim ljudima kakvog su Spasitelja oni dobili od Boga. Mnogi ljudi nisu htjeli takvog Spasitelja koji se miješa s mnoštvom običnih ljudi, ne takvog koji strpljivo čeka svoj red za krštenje, kao i toliki drugi.

Izgleda da je Ivan Krstitelj bio nekako bliži tim ljudskim iščekivanjima o silnom Spasitelju. Naime, Ivan Krstitelj je držao vatrene govore, mi bi rekli žestoke propovijedi, u kojima nije štedio nikoga, u kojima je nemilo šibao sve grešnike – tako da je čak i samom kralju Herodu prigovarao, zbog toga je prigovaranja na kraju i ostao bez glave. Čuli smo u evanđelju kako je “narod bio u iščekivanju i svi su se u srcu pitali o Ivanu: nije li on možda Krist”. Po žestini s kojom je nastupao mogao bi i biti – mislili su ljudi. Vjerojatno bi bila dovoljna samo jedna jača Ivanova propovijed i ljudi bi podigli ustanak protiv rimskih okupatora.

O takvom raspoloženju naroda maštaju svi revolucionari. Svi su se diktatori, revolucionari i razni samozvani vlastodršci uspeli na vlast upravo u takvim trenucima raspoloženja svojih naroda. Naime, kad god bi ljudi bili nezadovoljni, kad god bi ljudi iščekivali sretniju budućnost, pojavio bi se netko tko bi im tu sretniju budućnost na dovoljno uvjerljiv način i obećao. I tako bi se uvijek na krilima narodnog nezadovoljstva i nekih velikih iščekivanja uzdigao novi vladar, novi diktator koji ta iščekivanja ljudi koristi za vlastiti probitak i probitak svojih istomišljenika. Nije nam se tako teško sjetiti da su u nedavnoj ili malo daljnjoj prošlosti upravo tako zavladali dobro nam još znani diktatori: Napoleon, Hitler, Staljin, Tito.

Ivan Krstitelj nije bio jedan od takvih. On nipošto nije htio uzdizati samog sebe, on se sav stavio u službu onoga koji ga je pozvao i poslao. Kada je malo nedostajalo da ga narod prizna za Spasitelja, Ivan Krstitelj mirno odgovara: “Ja nisam taj. Za mnom dolazi jači od mene…”. Ivan Krstitelj nije znao tko je taj ‘jači od njega’, nije znao ni što sve čeka ni tog ‘jačeg od njega’ niti pak što čeka njega samoga. Ivan Krstitelj je po Božjem nadahnuću bio siguran da on, Ivan, nije očekivani Spasitelj, i po tom istom Božjem nadahnuću Ivan je osjetio da je već među narodom Onaj kojega ljudi iščekuju kao Spasitelja.

Današnje evanđelje pripovijeda o danu i događaju kad je to Ivan Krstitelj nedvojbeno shvatio: onda kad je krstio Isusa i kad je glas s neba potvrdio toga Isusa za svog obećanog Spasitelja. Na krštenje k Ivanu Krstitelju dolazili su mnogi ljudi, oni ljudi koji su bili svjesni svojih grijeha, koji su se za te grijehe kajali, i koji su željeli da im Bog te grijehe oprosti – a vanjski znak tog oproštenja grijeha, tog ‘pranja duše’ bilo je Ivanovo polijevanje vodom, Ivanovo krštenje.

Ovdje se moramo sjetiti našeg krštenja: i mi smo bili znakovito poliveni vodom da bi nam se izbrisao ‘istočni’ grijeh, tj. da bi nam se izbrisala ljudska sklonost da Boga smatramo svojim suparnikom – ili u najmanju ruku nepotrebnim balastom koji nam kvari veselje u životu.

Mi se krstimo u Ime Isusovo, otuda nam i ime kršćani (Krist-krst-kršćani), tj. ‘mali kristići’. Kako pak je u Kristu pokazana nevjerojatna ljubav Božja prema ljudima, to i mi kao ‘mali kristići’ pokušavamo tu ljubav živjeti i prema Bogu i prema ljudima – naravno, nekad s više a nekad i s manje uspjeha.

Tako nam i blagdan Isusova krštenja želi posvjestiti činjenicu kako Bog i danas želi upravo po nama – koji smo u Isusovo ime kršteni – biti prisutan i prepoznatljiv u ovome svijetu. Po krštenju mi smo postali Božje vlasništvo, postali smo djeca Božja, braća i sestre Kristovi, postali smo ‘ljubljeni sinovi’ i ‘ljubljene kćerke’. Da, to je i nama Bog rekao kod našeg krštenja. Pitanje je sada: koliko to stvarno mi jesmo? Odražava li naš svakodnevni život nešto od toga, ili je to samo zapisano na papiru – u Matici krštenih?! Svojim rođenjem u Betlehemu kao i na svome krštenju Isus se priznao jednim od nas ljudi, zato se i mi trebamo priznati njegovim služeći jedni drugima u ljubavi, po Isusovu primjeru. A prilika nam sigurno nikad ne manjka.

Kršteni jesmo – kao kršćani i živimo!