S Isusom se može trpjeti, ali ne i propasti
1. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(C-2024)
Danas je 1. nedjelja Došašća – to je početak nove crkvene godine. I na tom novom početku govori se o iščekivanju i o svršetku. Najprije smo čuli kako su ljudi dugo, dugo iščekivali Spasitelja kojega im je Bog obećao odmah nakon grijeha. Prošlo je od tada mnogo, mnogo vremena, ali su ljudi s čvrstom nadom iščekivali Spasitelja jer su znali da Bog ne laže: ako je obećao, sigurno će obećanje i ispuniti.
A onda smo u evanđelju čuli o još jednom obećanju: ispunjenje tog obećanja i mi očekujemo! Obećanje je dao Isus: da će ponovno doći vidljivo na zemlju kao što je jednom već bio. I to obećanje već dugo čeka svoje ispunjenje, ali i mi smo sigurni da će se ispuniti jer ga je izrekao Isus, Bog koji ne laže. Možemo si tek zamisliti s koliko čežnje i očekivanja su ljudi iščekivali prvi Isusov dolazak – ta su se iščekivanja pojačavala to više što su vremena bila teža. Uvijek je tako da čovjek više treba Boga i češće ga se sjeti onda kad mu je teže.
A, eto, u ova naša vremena kao da se događaju one strašne vizije propasti o kojima govori Isus u današnjem evanđelju. Već nam je mučno gledati na TV stradanja ljudi u krajevima zahvaćenim ratom – a kako bi nam tek bilo da se to nama događa – i nestrpljivi smo kad će sve to prestati. Pa i u ovoj našoj svakodnevici koja nije opterećena ratom, često osjećamo jednu tjeskobu. Često puta i ne bismo mogli baš točno reći razlog našeg nezadovoljstva, ali sasvim jasno osjećamo u sebi jednu nelagodu i nezadovoljstvo.
Isus nam danas, na početku nove crkvene godine, govori kako se novi svijet ljudi i može “roditi” samo kroz kušnju i trpljenje. Sve ovo sadašnje mora proći kroz plamen čišćenja i preobrazbe svijeta i ljudi. Ovo sadašnje mora prestati da bi moglo bolje nastati. Usudio bih se reći za usporedbu da čovjek ne može istinski osjetiti što znači biti zdrav, ako nije prije bio bolestan. Čovjek ne zna kakva je blagodat to što može hodati tako dugo dok ga kakva bolest ne položi u krevet koji onda danima i tjednima ne može napustiti. Tako i čovjek kad uvidi svoju nedostatnost u svijetu, poželi Isusa za svoga prijatelja i spasitelja. Isus kaže da se u svim teškoćama i nevoljama mora hrabro ustrajati jer je pobjeda dobra ipak sigurna. Ovaj svijet i život koji u njemu živimo nije za nas stupica u koju padamo užasnuti što si ne možemo pomoći. A u crnim kronikama tako često možemo pročitati kako su neki ljudi počinili samoubojstvo jer nisu vidjeli izlaz iz svojih životnih problema i nesreća. Mi kršćani ne smijemo biti takvi ljudi, ne smijemo biti ljudi bez nade, mi ne smijemo biti kao oni koji ne poznaju Boga. Jer, eto, i Isus premda je vidio što se sve sprema: i njemu osobno, i narodu, i svetim mjestima, ipak nije nikad izgubio povjerenje u Boga. I sveti Pavao u današnjoj poslanici potiče kršćane da ustraju u svojoj vjeri te da uvijek napreduju u ljubavi prema Bogu i braći ljudima, da bi na taj način mogli spremno dočekati Gospodina, kada dođe. I zato i sve nevolje u svijetu, i naše osobne, nisu čovjeku samo teškoća – nego su mu i podsjetnik kako će čovjek ako ostane oslonjen samo na svoje sile jadno završiti.
A kršćanin se od časa krštenja nalazi na putu na kojem treba ostvarivati svoju sličnost s Isusom u čije ime je kršten; a Isus je pokazao da se na tom putu ne smije stati, ne smije se “parkirati“, nego svaki dan otkrivati nove zahtjeve ljubavi koji stoje pred nama. I onda će nam Isus, kada ponovno dođe, reći da je sve imalo smisla. Probajmo si zamisliti što bi od ovoga svijeta bilo, ako Isus zbilja nikad više ne bi došao?! Pa onda bi to značilo da ovaj svijet ide svojoj sigurnoj propasti jer: ovaj svijet će jednom sigurno nestati – kaže nam znanost. Ma, nije još ni tako strašno što svijet ide kraju – a i taj kraj mu je još jako daleko – mnogo je gore što vidimo da i mi sa svakim proživljenim danom idemo svome kraju, koji je mnogo, mnogo bliže. Ako Isus neće opet doći, onda smo uzalud živjeli, onda smo se “bez veze“ zalagali oko dobra; onda su naši djedovi i bake s ovog svijeta otišli “nikud“! Da, zaista bi bila propast za čovjeka i za sve njegovo lijepo doživljeno, i sve njegovo naporno učinjeno, i sve njegovo uzalud pretrpljeno. Zato nam vrijeme Došašća govori kako su ljudi s velikom čežnjom očekivali, kroz duga stoljeća, da dođe Spasitelj koji će osloboditi ljude takvog ‘crnog‘ besmisla. Vrijeme Došašća nam poručuje da je Isus na Božić sišao među nas, a sišao je zato da nas o svom drugom dolasku uzdigne k sebi. Isus se rodio zato da se svaki od nas preporodi. Možda ćemo i mi u ovom Došašću čuti našim ušima duše nešto što još nikada nismo čuli; možda ćemo doživjeti nešto što još doživjeli nikada nismo. Tako ćemo onda u ovom Došašću ugraditi makar jednu malu novu ciglu u veliki smisao našega života. I onda će nam Isus reći da je sve proživljeno imalo smisla.
Naša nada, naša kršćanska nada zaista nije samo na ovome svijetu jer – Isus će ponovno doći – sigurno.
