Treba biti jak da se u životu ostavlja trag dobra
25. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2024)
Vjerojatno si više puta mislimo kako bismo mi bili bolji kad nam drugi ljudi ne bi ‘kvarili’ život, kad nas ne bi izazivali i kad nam ne bi kvarili naše planove. Tako si misle i oni drugi, oni koji s nama žive. To mogu biti samo male netrpeljivosti, koškanja, a mogu biti i velike svađe, isključivosti i otvorena mržnja i neprijateljstvo. Sva tri današnja misna čitanja vrlo vjerno o tome pripovijedaju.
Najprije smo čuli vrlo grubu i nevjerojatnu rečenicu iz Knjige Mudrosti: “Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj.” Neobično je što pravednik ljudima smeta, a grubo je što mu žele postaviti zamku. Pravednika treba staviti na kušnju da se vidi hoće li pod uvredama i mučenjima i dalje sačuvati svoju blagost i smirenost. I još nešto se time može provjeriti: hoće li mu Bog priskočiti u pomoć?!
To smetanje pravednika i to iskušavanje pravednika jest pravilo i stvarnost svih vremena. A budući da Bog doista često puta čudesno ne intervenira u tijek događanja, to pravednici često stradavaju – pa čak i životom plaćaju vjernost Bogu! Čuli smo u evanđelju i Isusa kako govori svojim učenicima da će takav životni put i On imati: stradat će, bit će ubijen. Isus govori i o uskrsnuću kao nastavku takva njegova života, ali to Isusovi učenici jednostavno nisu čuli – toliko ih je šokirao njegov govor o nasilnoj smrti. Apostoli nisu mogli ni pomisliti da bi Isus koji je bio tako silan na riječima i djelima, mogao tako jadno, tako neuspješno završiti. Oni su drukčijeg mišljenja i raspoloženja, oni su kilometrima daleko od takve Isusove stvarnosti: oni su raspravljali o tome tko je među ljudima najveći, za što se isplati boriti i žrtvovati svoje sposobnosti i cijeli svoj život.
Izgleda da su apostoli primijetili kako njihova rasprava nikako ne paše u ono što im Isus govori – i zato su jednostavno ušutjeli kad ih je Isus pitao što su putem raspravljali. Kako Isusu nije bila nepoznata njihova rasprava, htio ih je podučiti o pravim vrednotama ljudskog života. Način na koji je to Isus izveo pokazuje da ih nije htio ‘špotati’ nego samo poučiti! U toj pouci Isus uzima zorni primjer djeteta i govori o služenju. Služenje je vrhovni znak dobrote i ljubavi prema ljudima, a dijete je zorni primjer kako se mora dugo u njega ulagati da bi postalo čovjek i nikad ne možeš biti posve siguran da će ti se uloženo na bilo koji način vratiti. Tu bi mnogi roditelji mogli ispričati brojne primjere – i pozitivne i negativne.
Isus, dakle, kaže da je služenje bolje od nadmetanja, od natjecanja. A natjecanje i nadmetanje je među ljudima prepoznatljivo u cijeloj njihovoj povijesti – ljudi se doista u mnogo čemu natječu: sport, položaj, politika, gospodarstvo… Natjecanja sama po sebi ne bi bila nešto neprimjereno ljudskoj naravi kad bi bila povezana s jasnim osjećajem za pravednost i moralni obzir prema drugim ljudima. To znači da svaki čovjek koji se natječe i želi postići uspjeh treba biti pravedan prema drugima! Uvijek se treba pitati: činimo li uistinu dobro sebi ili nekima svojima tako da ne učinimo zlo ili nepravdu nekima drugima?! Naročito se trebamo pitati kako se odnosimo prema slabijima, nesnalažljivijima… Jaki i bogati mogu se lakše boriti za sebe, a slabijima treba pomoć i razumijevanje onih jačih, prodornijih…
Bezbožnici, koje spominje Sv. pismo, jesu ljudi koji ne poštuju nikakve moralne norme iznad sebe i svojeg sebičnog interesa. Oni se dogovaraju kako da pravednika onemoguće. Kažu: pravednika treba iskorijeniti jer on nam smeta. Osudimo ga na sramotu! Uvijek loše prolaze ljudi koji dižu glas protiv nepravde, koji se zauzimaju za siromašne i slabije u društvu. Ne mogu reći da sam pravedan, ako me nije briga za onoga kraj mene koji trpi. Pravedni smo tek onda kad smo spremni trpjeti za one koji trpe i kad imamo djelotvorne ljubavi.
Pogrešno bismo zaključili da evanđelje traži od nas neuspjeh i poniženje – ali evanđelje sigurno traži od nas obzirnost, pravednost i uslužnost u svakom poslu i u svakom životu. Probajmo si odgovoriti, svatko u sebi, kako bismo mi reagirali da se nađemo u nekoj od ovakvih životnih situacija: nudi mi se neki vrlo unosni posao koji baš i nije sasvim pošten… neki mi je prijatelj zapeo u financijske teškoće i moli za pomoć… u nekoj stvari trebao bih zauzeti stav suprotan mišljenju većine, ali se bojim da će prstom pokazivati na mene, pa…
Da, da, više puta nego si mislimo i nego smo si toga svjesni: naši se postupci i djela nađu na kušnji – jesu li ili nisu u skladu s našim riječima i s našom vjerom?! I kako mi postupamo prema ljudima koji su “žive kritike“ našeg života, našeg ponašanja?!
Kako samo suvremeno, zapravo svevremeno, zvuči današnja Poslanica sv. Jakova: “Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo.“ Gdje je zavist, jal, tu ništa ne funkcionira. Okrenemo li se oko sebe: u kući, u susjedstvu, u ulici, u mjestu, župi, koliko ima jala, zavisti i svadljivosti?! Što sve ljudi govore ljudima, i što sve ljudi govore o ljudima! Nema dana da netko nekoga ne napada i vrijeđa. Kao da više ne možemo govoriti o zajedničkim problemima, o onome što koga tišti, što nas opterećuje… kao da više ne možemo raspravljati o situacijama u kojima smo zapleteni, a da ne bismo jedni druge vrijeđali i napadali. Poslušajmo stoga još jednom apostola Jakova: “Gdje je svadljivost, tu nema uspjeha!” Gdje je nepravda tu nema ni pravoga dobra! Tu je samo zlo!
Treba se stoga ozbiljno pitati kako želimo i kako nastojimo postići svoj osobni, zajednički, općenarodni i opće-čovječanski uspjeh?! Kroz nepravedno nadmetanje, kroz zavisti i podmetanje, podvale i zasjede, sigurno nećemo uspjeti. Isus pokazuje i zove na drukčiji put: služenje, obzirnost i prihvaćanje. Izgleda tako jednostavno, a sva nas ljudska povijest uči da je to ipak tako zahtjevno. I nama je to tako: jednostavno, a zahtjevno!
