Za dobru odluku treba dobar uzor

21. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2024)

         Božju poruku, koja nam je danas upućena preko misnih čitanja iz Sv. pisma, mogli bismo svesti u ‘poziv na odluku’. Tako smo čuli kako su Izraelci bili pozvani na odluku ‘hoće li poštovati Boga koji iz je oslobodio iz egipatskog ropstva’ ili pak će ‘služiti mnogobrojnim božanstvima’ koja štuju ljudi okolnih naroda među koje su došli u svojoj novoj domovini. Da bi se ljudi mogli lakše ispravno odlučiti, njihov vođa Jozua prvi je dao i odgovor kad je rekao da će on i svi njegovi služiti Bogu koji ih je oslobodio iz ropstva. Taj Jozuin odgovor bio je poticajan primjer za Izraelce pa su odgovorili da će i oni služiti tom Bogu.

Iz ovoga je vidljivo kako je važno dati dobar poticaj. Istina je da se svatko smije i mora sam odlučiti, ali mu u toj odluci može pomoći dobar poticaj, dobar primjer. U naše vrijeme nerijetko se pojavi pitanja koje pomalo postaje i prigovor kako škola sada gotovo isključivo uči, a ne odgaja! Čuje se i odgovor da svako vrijeme ima svoj način i da se sada djeci prepušta izbor. To samo na prvi pogled izgleda dobro i demokratski…, ali je manjak toga načina u tome što se ipak ne daje neki dobar primjer i poticaj od onih ljudi koji su znanjem bogatiji i životom iskusniji. Uz neophodnu mogućnost izbora trebalo bi se ipak naglasiti i potaknuti, od onih ljudi koji su životom iskusniji, što je bolji izbor. Pa i u svim sportovima trener, koji je u tome iskusniji, daje poticaje i savjete onima koje trenira – inače trenera uopće ne bi ni trebalo!

Zar bi se onda u, zapravo najvažnijoj stvari čovjekova života – u odgoju – moglo i smjelo sve prepustiti samo ‘mudrom izboru’ onoga koji još nema životne mudrosti?!

I Isus u današnjem evanđelju također poziva ljude na izbor: treba se odlučiti – ostati uz Isusa ili otići!?

Podsjetimo se, vrlo kratko, kako je to sve obećavajuće počelo: Isus je s 5 kruhova i 2 ribe nahranio veliko mnoštvo od oko 5000 ljudi. I ljudi su ga opet tražili da ih čudesno nahrani. Čak su htjeli na silu ga i zakraljiti! No, kako Isus više nije pokazivao namjeru da opet učini nešto slično s kruhovima i ribom, nego je počeo pripovijedati o sebi kao kruhu koji daje život vječni – a Židovi su rekli da je to “tvrd govor” – to su ljudi počeli Isusa masovno i ubrzano napuštati. Kakvih su razmjera bila ta napuštanja pokazuje današnje Isusovo pitanje čak i dvanaestorici najbližih učenika: “Da, možda, i vi ne kanite otići?”

Ta događanja jasno pokazuju s kakvim su se očekivanjima okupljali ljudi oko Isusa. U ovo naše vrijeme oko Isusa se okupljaju još veća mnoštva – ne samo oko 5000, nego više od dvije milijarde kršćana okuplja se oko Isusa. Sigurno je da se i u tih dvije milijarde kršćana mogu pronaći različiti motivi njihova okupljanja oko Isusa. Za neke je Isus čovjek ‘blaga i ponizna srca’ → (u jednoj molitvi se baš to i ističe) koji ne bi ni mrava zgazio. Neki pak kršćani Isusa smatraju velikim vođom, i čak revolucionarom, koji je bio kadar povesti za sobom velika mnoštva ljudi. Ne tako mali broj ljudi smatra Isusa idealistom kojega je lijepo slušati, ali čije je riječi nemoguće ozbiljnije provesti u djelo.

Moglo bi se tu nabrojiti još raznih shvaćanja Isusa, no za većinu toga ipak bi se moglo reći da bi ljudi uglavnom htjeli lako razumljivog i malo zahtjevnog Isusa. ‘Konačno, ako je Isus moćni Bog, zašto ne bi nas oslobađao od teškoća? Čemu je onda Bog i kakva nam korist od njega?’ Da tako mnogi naši suvremenici shvaćaju Isusa vidi se po tome što kao kršćani ponajprije žele ‘obaviti’ sve sakramente i sve svoje pokojnike na kršćanski način pokopati. K tom se još doda i prisutnost na masovnim ‘okupljanjima vjernika’ uz Božić i Uskrs, pa na hodočašćima i, donekle, na proštenjima. Nakon toga takvi kršćani odlaze u anonimnost svakidašnjice u kojoj ih ni po čemu ne možeš prepoznati kao kršćane – ni po riječima ni po djelima. Za te kršćane je evanđelje nepoznata i nerazumljiva poruka koja nema veze sa svakidašnjim životom. Takvo kršćanstvo i takva vjera ostaju samo prigodan folklorni običaj, analgetik za ublažavanje duševnih boli.

Zanimljivo je i upozoravajuće da ni Isusovi apostoli nisu bili lišeni kušnje da i oni odu. Sigurno je to Isus zamijetio, jer zašto bi ih inače pitao: “Da i vi ne kanite otići?”

Dakle, i oni ljudi koji su češće i čvršće uz Isusa nisu pošteđeni tih kušnja: ni svećenici ni časne sestre, ni vjeroučitelji, čitači i ministranti; pa orguljaši i pjevači, članovi župskog odbora – svi koji su na bilo koji način jače uključeni u vjerski život jedne zajednice (župe), svi mi se ponekad pitamo: “Zar ne bi bilo bolje, ili bar jednostavnije, otići?” Jer ni nama nije sve uvijek jasno i razumljivo, a k tome još moraš slušati razne kritike i prigovore. Nama župnicima prigovara se ovo, časnim sestrama ono, pjevačima zašto tako pjevaju, čitačima zašto nerazumljivo čitaju, ministrantima zašto se tako ponašaju … Da, zašto? A zašto ne dođu vrsniji pjevači…, zašto se ne jave bolji čitači i mirniji ministranti?!? Najlakše je prigovarati i ne uključiti se. Bolje je i učinkovitije uključiti se pa da onda bude manje razloga za prigovor.

No, ako i odemo, ako odemo od Isusa – a kome bismo to otišli?! Tu smo slični apostolu Petru. Premda nije sve najbolje razumio, on je ipak vrlo mudro zaključio: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!”

Da, istina je, naše vjerničke zajednice i nisu baš najbolje, i doista bi se moglo štošta na bolje promijeniti. Ipak, ni druge ljudske zajednice nisu bolje, složnije ni trajnije – osobito ako se uzme u obzir njihova brojnost članova. Ni mi, današnji kršćani, nismo svi za na oltar staviti, ali nismo niti za odbaciti. Ima i mnogo toga dobroga. Zato se i dalje trudimo dati dobar poticaj: i riječju i djelima.

A i onda kad ne razumijemo Isusa, sačuvajmo povjerenje u njega. Isus ipak još najviše nudi i pruža: svi drugi nisu mu ni do gležanja. Isus nam nudi vječni život, a nudi nam se i za suputnika i za hranu na tom putu do vječnoga života. Bogu nisu strana ni naša pitanja ni naši prigovori, ali hoće i našu suradnju i naš dio posla i odgovornosti. Čovjek se doista može namučiti i sa sobom i s drugima slijedeći Isusa – ali onda bar imamo siguran put i vrijedan cilj: život vječni. To pak sve skupa ima smisla.