Za dobru odluku treba i dobar primjer

21. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2012)

Svojim riječima i čudesnim djelima Isus je redovito privlačio uza se veliki broj ljudi. Toliki su htjeli čuti što je govorio i toliki su htjeli vidjeti što je činio. Nedavno smo u evanđelju čuli kako je jednom takvom prilikom to mnoštvo oko sebe Isus čudesno nahranio. Sjetimo se: imali su samo pet kruhova i dvije ribe, a nasitilo se oko pet tisuća ljudi. I ljudima je sinulo spasonosno rješenje: oni će Isusa zakraljiti, a on će njih besplatno, čudesno hraniti. I svaka ‘strana‘ dobiva: Isus čast i vlast, što svakako nije za odbiti, a oni besplatno jelo, što također nije za odbaciti. Već dovoljno zadivljenim ljudima Isus govori da im on nudi nešto još više negoli je samo svagdašnji kruh: nudi im ‘hranu vječnog života‘. Odgovor ljudi na tu ponudu je očekivan: „Daj nam uvijek toga kruha.“ A onda im neočekivano Isus kaže: „Ja sam taj kruh života.“ Tu su se počeli odnosi kvariti. Pojavljuje se nevjerica i odbacivanje: ‘Što nam to pričaš? Pa znamo mi tko si ti i čiji si ti.’

Danas smo u evanđelju čuli kako je taj nesporazum došao do vrhunca. Ljudi otvoreno govore: „Tvrd je to govor. Tko ga može slušati?“ Dakle, ljudima je o tim stvarnostima o kojima govori Isus teško čak i slušati, a kamoli da bi mogli razumjeti. I posve razočarani ljudi masovno napuštaju Isusa. Lako si možemo predočiti kako je to izgledalo kad on i same svoje učenike pita: „Da, možda, i vi ne kanite otići?“ Očito se između Isusa i njegovih brojnih pratitelja dogodio veliki nesporazum i očiti razlaz. A sad se iz ‘evanđeoskih događanja‘ spustimo u našu svakodnevicu.

Svi oni koji iz bilo kojega razloga rade s ljudima znaju kako je to mnogo zahtjevnije negoli raditi sa stvarima, biljkama ili životinjama. Ljudi se lako naljute i uvrijede, riječi i događaje krivo protumače. A čak i onda kada se u svemu tome trudimo, opet dođe do napetih situacija, u kojima je potrebno zauzeti stav, pa makar to značilo da se i neki odnosi dovedu u pitanje, čak da se i prekinu.

Na tom se planu lako otiđe u dvije krajnosti. Tako su neki spremni na kompromis u svemu. Nema toga u čemu nisu spremni popustiti, samo da ne dođe do krizne situacije, do potrebe zauzimanja stava. To se i danas događa u društvenom životu. Gotovo sve ideje i ponašanja ljudi se opravdavaju riječima: ‘Neka svatko živi i radi kako hoće’. Osobito su se umjetnici, osobito oni ‘malo manji umjetnici‘, dosjetili nazvati svoje čudne postupke ‘performans‘… i daj probaj nešto tome prigovoriti… prozvat će te zatucanim čovjekom srednjega vijeka. U takvom popuštanju u svemu osobito stradaju djeca i mladi: svaki pokušaj neke stege ili zabrane, odmah se  proglasi ‘nasiljem prema djecii‘, a djeca već znaju telefonski broj tzv. ‘dječje pravobraniteljice‘. I kako da onda djeca i mladi postanu u nečemu bolji kad im društvo kaže: ‘Pa takav kakav jesi ti si dobar, jedinstven, i samo tako nastavi‘. Tu nam mora biti primjer Jozue iz 1. misnog čitanja. Kad je pozvao narod na odluku koga će prihvatiti kao svoga Boga, odmah im je pokazao i svoj primjer: „Ja ću služiti Gospodinu!“ Tako i djeci i mladima treba dati uputu i primjer o životnim vrijednostima. A kad budu odrasli, neka izaberu.

Druga pak je krajnost da neki ljudi olako stvaraju krizne situacije i u svakoj sitnici vide prostor da se nametnu drugima i uvijek budu opozicija. Tako npr. razne tzv. ‘nevladine udruge‘, od kojih neke imaju manje članova nego slova u naslovu svoje udruge, stalno po medijima glasno nameću svoje stavove. Zanimljivo je pritom da u tom isticanju svojih stavova, oni posve zabranjuju isticanje drukčijih, njima tuđih stavova. Ako te njima suprotne stavove ističe netko tko pripada Katoličkoj crkvi, onda se gotovo izbezume. Onda kažu: ‘Pa mi se ravnamo po znanstvenim dostignućima, a ne po nekakvim vjerskim dogmama iz bliske ili daleke prošlosti‘. A da se samo malo probaju sjetiti kako i znanost kroz povijest mijenja svoje postavke jer jednostavno ima bolje tehničke mogućnosti istraživanja pa onda i rezultate, bili bi valjda manje glasni i ogorčeni na vjeru. K tome se ipak mora dodati kako znanost ne obuhvaća svu čovjekovu stvarnost: znanost ne može odgovoriti ‘zašto je čovjek stvoren‘ i koja mu je konačna ‘svrha i smisao postojanja‘. Znanost prati svijet i čovjeka kad već oni postoje, i kako se život odvija, a kako je do toga došlo i kamo to ide – tu prestaje područje i moć znanosti.

Nedjeljno evanđelje nam pokazuje kako Isus reagira u trenutku krajnje zaoštrene situacije. Lako je primijetiti da Isus ne popušta pred ljudskim neshvaćanjem onoga o čemu govori. Isus i dalje ustraje u svome: jednostavno zato jer ne može stvarnost promijeniti, pa makar ona ostala ljudima nerazumljiva. Izgleda da se Isus nadao da ga dvanaestorica apostola ipak neće napustiti. To se može zaključiti po tome što ih Isus pita: „Da, možda, i vi ne kanite otići?“ Taj Isusov ‘možda‘ sadrži u sebi očekivanje da će oni ipak ostati!

Čuli smo tko je Isusu odgovorio u ime svih – Šimun Petar. Bolji poznavatelji Svetoga pisma se ne čude što je apostol Petar preuzeo inicijativu – kao i više puta do tada i više puta nakon ovoga – pa odgovara Isusu uime svih apostola. Petar izriče divnu ispovijest vjere: „Kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ U tim Petrovim riječima nema traga raspravi ili pak razumsko obrazloženje koje bi Isusove riječi o sebi kao ‘kruhu života‘ činile posve shvatljivima. U Petrovim riječima se prepoznaje govor povjerenja koje ide dalje od razumske očiglednosti. Jednostavno rečeno: Petar ima više povjerenja u Isusa negoli što razumije Isusove riječi. Pa to je ono što je potrebno kršćanima svih vremena i svih prostora – pa tako i nas današnjih kršćana – dok pristupamo euharistijskom slavlju. I mi tu imamo više povjerenja negoli shvaćanja kako je to Bogočovjek, uskrsli Isus, s nama i za nas prisutan.

Pa, zapravo, velike stvarnosti su vrlo teško protumačive. Tko će znati obrazložiti ljubav među supružnicima, među roditeljima i djecom, prijateljstvo među prijateljima. U stvari, kad postane potreba tumačiti ljubav, prijateljstvo, dobrotu… i druge takve velike životne stvarnosti… onda zapravo one polako prestaju… ili su već prestale.

Divno je znati da nas Bog voli takve kakvi jesmo, a na nama je da Bogu budemo zahvalni i nastojimo ljubav i dobrotu ostvarivati. Božja pomoć i nadahnuće u sakramentima i molitvi neće nam izostati.