Život po Božjim zapovijedima siguran je put u sretnu vječnost

28. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2024)

         Prošle smo nedjelje čuli Božju konstataciju kako ‘nije dobro da čovjek bude sam‘ – čuli smo i Božje rješenje tog problema: stvorena je žena – da ljudi žive u paru: muško i žensko, da si budu društvo, nadopuna i pomoć u svakodnevnom životu. Taj ljudski par odmah je od Boga dobio i zadatak da u svijetu rade, da kao Božji suradnici taj svijet čine ljepšim i boljim. Jer kako nije dobro da čovjek bude sam, tako isto nije dobro da čovjek bude besposlen, nije dobro da dangubi jer mu onda na pamet dođu svakakve zločestoće i bedastoće.

I tako smo sad došli na ‘teren’ današnje nedjeljne poruke: mudrost življenja. Brojni mediji preko raznih emisija i reklama nude nam svakodnevno način življenja koji će nas usrećiti. Mnogi ljudi prate razne serije prateći živote ljudi u tim serijama, a da često nisu svjesni da to nije stvarni život ljudi već glumljena ‘sapunica’ u kojoj i nema stvarnog života.

To i jest nevolja tih brojnih serija na televiziji: što se na ‘mala vrata’ uvlače i bez iole ozbiljnijeg razmišljanja prihvaćaju kao normalne životne stvarnosti, kao način života, a doista takav život kao u serijama ne živi niti 1% ljudi u Americi, a ljudi u Španjolskoj i Turskoj (čije se serije toliko prikazuju i gledaju) još i manje. Tu se doista ne prikazuje stvaran život. Pa zato se i nazivaju “sapunice“, jer se sve prividno ‘pjeni od života i akcije’, a zapravo se ništa životnoga ne događa. Svjestan sam da me mnogi sad ‘teško’ slušaju, no ako malo dublje razmisle, možda će ipak reći: ‘toliko je toga u serijama nekako šuplje i prazno’.

Mudrost života. Čuli smo kako je pisac Knjige Mudrosti oduševljen vrijednošću mudrosti. Taj čovjek izjavljuje kako je ‘sve zlato pred mudrošću kao malo pijeska, a srebro da je prema mudrosti čak kao blato‘. Vrlo vjerojatno je taj čovjek imao dosta životnog iskustva i još više Duha Svetoga. Bez Duha Svetoga ne bi on to tako zaključio. Tko bi se od nas i naših suvremenika složio s tom tvrdnjom pisca Knjige Mudrosti?! Vrlo vjerojatno samo oni koji imaju poprilično novca, ali nemaju sreće i zadovoljstva u životu: bilo zato što nemaju zdravlja bilo zato što nemaju prijatelja. Zdravlje su potrošili stječući mnogobrojna materijalna dobra, a prijateljstvo nisu njegovali ni živjeli –  jer oni su imali poslovne partnere, ali ne i prijatelje. Zapravo svi oni ljudi koji imaju veliko bogatstvo nikada ne znaju imaju li i prijatelje – jer nikad nisu sigurni da li ti ‘prijatelji’ vole njih ili njihovo bogatstvo. O tome bi dosta mogli svjedočiti i brojni političari: dok su bili na vlasti, prijatelja “k’o  u priči“, a kad su sišli s vlasti malo ih je i koji im samo ‘dobar  dan’ kažu.

Mudrost života. I čovjek iz današnjeg evanđelja htio je  znati mudrost življenja koje bi ga dovelo do života vječnosti. Mudra želja – jer, u konačnosti, što vrijedi sve, što vrijedi ama baš sve, ako nema vječnog života?! Jer, samo ovaj život zastrašujuće brzo prođe.

Kad bih vas sad pitao koji je bio Isusov odgovor na pitanje čovjeka ‘kako da zadobije vječni život‘, vrlo vjerojatno bi većina odgovorila: “Prodaj sve što imaš i podaj siromasima!” I onaj tko bi se sad poveselio kako je pozorno slušao evanđelje, začudio bi se da je to ipak ‘krivi odgovor‘. Isus je najprije rekao čovjeku da ‘vrši Božje zapovijedi‘, nabrojivši pritom samo one naj-najvažnije. Živjeti po Božjim zapovijedima jest čovjekov ‘etički minimum’. Čovjek je slobodan, ali ta sloboda ima svoja pravila i svoje granice. Moraš, čovječe, sebe shvatiti u tim svojim granicama. Vrši Božje zapovijedi, drži se moralnih pravila. Bez toga minimuma raste čovjekov nemir u srcu i stvara se sve ono zlo koje opterećuje ljudsko društvo. Gdje se pak vrše Božje zapovijedi, tu je dobrota, ljubav i praštanje.

Na Isusov poziv i poticaj čovjek iz evanđelja je neočekivano odgovorio: “Sve sam to čuvao od svoje mladosti.”, drugim riječima: ‘Tako sam odgojen, tako živim‘. Evanđelje kaže da ga je Isus nato pogledao i zavolio. Da, gledao ga je Isus i prije, ali sada ga je pogledao kao onog na kojeg može nešto više računati. Zato je Isus poželio da taj čovjek bude njegov predstavnik pred ljudima ovoga svijeta – sportskim rječnikom rečeno: da bude njegov reprezentativac. Da bi to mogao postati Isus ga je pozvao na ‘težak trening’: da proda svoja dobra, da materijalna dobra koja ima upotrijebi za dobro ljudi. Ukratko: da zemaljska dobra pretvori u ‘blago na nebu’.

I čuli smo što se dogodilo: čovjek nije prihvatio poziv u Isusovu reprezentaciju – smrknuo se i otišao je žalostan. Taj žalostan odlazak svjedoči da je ipak u njemu bilo onog nečeg ‘višeg’, bilo je one neke veće dobrote s kojom je htio djelovati među ljudima, i zato se je ražalostio što to nije mogao činiti. A nije mogao to činiti jer je ipak u njemu bilo premalo spremnosti da se materijalna dobra upotrijebe za stjecanje neba. Ne znamo što se dalje zbivalo s tim čovjekom: znamo da nije postao Isusov apostol (Isusov reprezentativac), ali ne znamo da li je i dalje vršio Božje zapovijedi pa je stekao vječni život – ili pak je razočaran napustio i Isusa i Božje zapovijedi.

Taj događaj bio je Isusu poticaj da upozori svoje učenike na opasnost od navezanosti na blago. To pak ne znači, kako su se odmah i učenici zaprepastili, biti bez ičega što je čovjeku u zemaljskim uvjetima potrebno. To ne znači niti jednostavno dijeliti, nego znači: tako se služiti zemaljskim dobrima da ona koriste i drugima. Sve svoje što stječeš, pretvaraj u dar Bogu po svojoj braći i sestrama – da i drugi mogu uz tebe, uz tvoje sposobnosti, uz tvoje uspjehe – svojim  radom i svojim zalaganjem osjetiti Božju dobrotu.

Mudrost života. Ne smije nam materijalno bogatstvo tako prirasti srcu da zanemarimo dušu! Stvarno se lako može dogoditi, i događa se, da bogat čovjek lako zaboravi i na drugog čovjeka i na Boga; jednako tako se stvarno događa da bogati ljudi nisu prestali biti ljudi i kršćani, nisu prestali biti Božja djeca – već su uz sve bogatstvo ostali ljudi koji imaju srca i osjećaja i za Boga i za bližnjega svoga.

            ‘Bogataš koji neće u Kraljevstvo Božje‘ jest onaj čovjek koji nije sposoban podići pogled iznad zemaljskih stvari. I koliko god posjedovao, njega zanima samo materijalno i materijalno, tako da je kadar za zemaljski dobitak, zaboraviti i na Boga i na čovjeka. Kadar je zanemariti i obitelj, i prijatelja, i brata, i nevoljnika, i Božje zapovijedi i ljudske zakone – samo da bi očuvao svoj imetak i da bi stekao još veći.

Mudrost života: u brizi za materijalno ne zanemariti dušu!!!