Bog je tako ljubio svijet

4. KORIZMENA NEDJELJA

(B-2011)

U naše vrijeme ima značajnih pokazatelja koji upućuju na to da mnogi naši suvremenici, pa i brojni kršćani, gotovo da i ne zamjećuju jedinstvenost, gotovo veličanstvenost nedjeljnog dana u tjednu, tog ‘Dana Gospodnjeg‘. Tako je mnogima nedjelja postala samo ‘rezervni dan‘ u kojem se završe nedovršeni poslovi proteklog tjedna ili pak je jednostavno ‘dan viška‘ za rad. A upravo je nedjelja ‘dan koji čovjeka uzdiže‘ tako da i ‘običan čovjek‘ može toga dana biti ‘gospodin‘. Do Mojsijevih vremena bogatim ljudima je svaki dan bio ‘nedjelja’, a siromasima pak je svaki dan bio ‘radni dan’. Zato je pomalo paradoksalno da se toliki ljudi našeg vremena, osobito tzv. emancipirani, tako lako odriču svetkovanja nedjelja – misleći pritom da su tako ‘napredovali‘ kao ljudi. Kršćani znaju da je od Mojsija do Isusa ‘Dan Gospodnji‘ bila subota, a onda je Isusovo uskrsnuće tako uzdiglo, blagoslovilo nedjelju da je ona postala ‘Dan Gospodnji‘, dan u koji se kršćani doista i susreću s ‘uskrslim Gospodinom‘.

I ova nas nedjelja želi oteti ravnodušnosti i malodušnosti koje nas često spopadaju zbog životnih teškoća i problema: bilo nas samih bilo naših bližnjih. Nama kršćanima nedjeljna sv. misa želi osloboditi zatrpane putove prema Bogu i bližnjima. U nedjeljnim misama slušamo Božju riječ, prenesenu ljudskim pojmovima, kako bi ta Božja riječ u nama isklijala i izrasla, da bi se mogla ostvarivati u našim konkretnim životnim prilikama. Ta Božja riječ treba preobraziti naše pameti i srca da što bolje prepoznajemo prave životne vrijednosti koje ćemo onda moći sve više i sve bolje ostvarivati u svakodnevnom životu. Na našu žalost i muku to ne ide bez teškoća i lutanja, bez padova i uzdizanja. Svake nedjelje nas kršćane Bog poziva i potiče kojim životnim putovima trebamo hoditi, a koja životna usmjerenja trebamo napustiti. U novom broju Glasa koncila piše da nam osobito korizma želi pomoći da u buci i lavežu suvremenih glasova, u poplavi beznačajnih likova i pomodnih držanja ne izgubimo sposobnost osluškivanja Božjega glasa i Božje ponude, koji – od raja zemaljskog pa sve do naših dana – ne prestaju biti nošeni ovim svijetom.

Tako smo u 1. misnom čitanju čuli podatak da je Bog izraelskom narodu u Starom zavjetu neumorno slao proroke. Dakle, Bog nije šutio. Proroci-glasnici su bili ljudi koji su se često morali izravno suprotstavljati glasnoj većini ljudi svoga vremena, te su nailazili na ismijavanje, neprijateljstvo i progon sve do ubojstva. Odlomak iz 1. misnog čitanja kaže da je ljudska mjera grešnosti, bila tako velika da ‘više nije bilo lijeka‘. I onda se dalje opisuju neki konkretni mučni događaji koji su bili posljedica takvog načina života mnogih i mnogih ljudi. Pozorni pratitelji suvremenih zbivanja u našoj bližoj ili daljnjoj okolini lako mogu zaključiti da se to i danas događa. Koliki i danas ne mare za ikakve Božje pozive i poticaje koji dolaze preko današnjih proroka: pape, biskupa i svećenika. Tolike kršćanske vrednote se proglašavaju nazadnima, čak tobože protu-ljudskima… jer – vele – suvremenim ljudima Bog nije potreban… jer su se ljudi i znanost toliko razvili da mogu sami. Što pak sve mogu ljudi sami, bez Boga, svakodnevno nam svjedoče radio, novine i televizija u ‘crnim i žutim kronikama’… s brojnim aferama u kojima je stradao upravo čovjek. Pritom ne strada samo onaj koji je stradao nego i onaj koji je to stradanje prouzročio – jer je tako i on svoje ljudsko dostojanstvo umanjio… nešto slično kao kad popularan nogometaš promaši ‘zicera‘ pa tako okrnji svoju popularnost.

Evanđeoski odlomak današnje nedjelje ipak ne dopušta nama kršćanima da potonemo u beznađe i apatiju. Istina je da ljudi nisu cvijeće… istina je da čak i mnogi od onih koji lijepo govore jednako tako lijepo ne čine. Ali se ljudima događa i nešto lijepo: Isus kaže da se je Bog po svome Sinu umiješao u ljudska događanja s jednim jedinim razlogom: da ljudima bude bolje, da se spase iz te svoje situacije. Isus je posve jasan pa kaže kako je to Bog učinio iz velike ljubavi prema ljudima!

Mnogi su sigurno zapamtili kome je te riječi uputio Isus: židovskom ugledniku Nikodemu. Da je evanđelje započelo kojim retkom prije, čuli bismo da je taj Nikodem došao k Isusu po noći. Čovjek se jednostavno bojao toga da njegovi sumještani saznaju da je on posjetio Isusa. Naime, Nikodem je pripadao farizejskoj sljedbi, a to znači ljudima koji su nastojali do u tančine ispunjavati sve Božje zapovijedi i zabrane. I kako da on sad dolazi k Isusu, koji je ne tako rijetko činio ono što po mnogim zapovijedima i zabranama nije bilo dopušteno… sjetimo se najvažnijeg: subotom je liječio, doticao se gubavaca, družio se s omraženim carinicima…

Eto, taj Nikodem je bio dobro upućen u pravila židovske vjere, ali je očito čovjek tražio dublje razloge života po vjeri… a ne samo zato što je to ‘tako napisano‘. Zato je, eto, Nikodem došao k Isusu, makar su ga zbog toga farizeji mogli izbaciti iz svoga društva. Da je Nikodem bio upućen u židovsku vjeru vidi se već po tome što mu Isus navodi primjer iz Mojsijevih vremena o podignuću mjedene zmije u pustinji. Nikodem je iz Sv. pisma znao da je pogled s vjerom na tu mjedenu zmiju spašavao život onim ljudima koje je ujela prava otrovna zmija.

Isus kaže Nikodemu da se to isto događa u Novom zavjetu po uzdignuću Božjega Sina na križ. Svaki onaj čovjek koji bude s vjerom prihvatio toga ‘na križ uzdignutoga’ bit će spašen ne samo za nešto dulji život na ovome svijetu nego za život vječni. A to se tako – veli Isus Nikodemu – za ljude može događati zato, i samo zato, jer Bog ljubi ljude. Valjda je Isus želio da Nikodem dobro razumije što mu je to rekao pa je na neki način to ponovio i podcrtao riječima da ‘Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu‘. I danas to isto veli Isus svakom Nikodemu, a to znači svakom onom čovjeku koji traži pojašnjenje i istinski smisao svega događanja u ovome svijetu. Onaj tko ne traži smisao, onoga koga ne zanima čemu živi, kad zna da će jednom umrijeti i sve što je stekao ostaviti drugima… koji će isto tako jednom umrijeti… takvom čovjeku Isus nema što reći! Već je više puta rečeno, ali nije od viška ponoviti, kako kršćanska vjera shvaća da čovjekov život na zemlji nije ‘tulum‘ u kojem je najvažnije zabaviti se i ispuniti vrijeme nečim bučnim i blještavim da ti ne bude dosadno, nego kršćanska vjera shvaća čovjekov život na zemlji kao zadatak koji ima svoje rješenje i konačni smisao u vječnom životu. Rekao je Isus sasvim jasno da to može tako prihvatiti samo vjernik za svoj spas… a onome koji ne vjeruje ništa ne koristi ni tako velika, upravo beskrajna Božja ljubav.

Isus je rekao i zbog čega ljudi prihvaćaju ili ne prihvaćaju Boga: zbog djela koja čine. Loša djela ljudi nastoje skriti i to na vrlo različite načine. Neki ih skrivaju tako da sami sebe opravdavaju ‘da i drugi tako čine‘… drugi se opravdavaju probitkom koji tako mogu postići bilo da dosegnu materi-jalna dobra, bilo da dosegnu moć, vlast, u društvu… i, svakako, dalo bi se tu navesti još podosta takvih i sličnih primjera.

Za dobra djela, kaže Isus, nema razloga ni skrivanja ni opravdavanja, a pred Bogom neće ostati nezamijećena. Za dobra djela ljudi dosta često niti ‘hvala‘ ne kažu… a to i nije tako loše jer će to onda Bog ‘morati‘ nagraditi. Sv. Pavao je napisao da mi kršćani znamo da smo stvoreni da dobra djela činimo jer nam je Bog namijenio vječno dobro i sreću u raju. Boljeg cilja i smisla pak nema nego: živjeti vječno u raju!