Ako hoćeš, možeš me ozdraviti – Hoću, budi čist

6. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2011)

Prošle smo nedjelje u evanđelju čuli kako je Isus ozdravio Petrovu punicu i kako su nakon toga mnogi i mnogi bolesnici s različitim bolestima dolazili Isusu i svi su bili ozdravljeni. I kad su ga slijedećeg jutra opet mnogi ljudi tražili, Isus je rekao da ‘mora ići dalje i drugim ljudima naviještati evanđelje, jer je zato došao‘. Ta i takva Isusova odluka da ‘ide dalje‘ bila je na spasenje teškom bolesniku o kojem pripovijeda današnje evanđelje.

Jedan gubavac, kojemu se ne navodi ime, jednostavno je kleknuo pred Isusa i zamolio: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Valja nam se najprije podsjetiti da je guba zarazna, a u ono vrijeme je bila i neizlječiva bolest. Zbog toga su gubavci bili strogo odijeljeni od zdravih ljudi – to je bio jedini način da se spriječi širenje te bolesti. Zato je začuđujuće i zadivljujuće postupanje toga gubavca: da dolazi k Isusu i moli za ozdravljenje. Začuđujuće je da se je odvažio doći tako blizu Isusu, a zadivljujuće je s kolikom vjerom moli Isusa za ozdravljenje. To pokazuje da je taj gubavac vjerovao da je Isus Bog – ili u najmanju ruku Božji čovjek – jer inače nije imalo nikakvog smisla običnog čovjeka, pa i najboljeg liječnika onog vremena, moliti za ozdravljenje. I tolika vjera u Isusa urodila je čudesnim plodom: gubavac je ozdravio! Odmah! Bez ikakve terapije!

Evanđelje kaže da je Isus bio ‘ganut‘ i zato je to učinio! Bio je, valjda, ganut i velikom nevoljom koju je zbog bolesti trpio taj gubavac, a bio je Isus ganut i ogromnim povjerenjem s kojim mu se taj gubavac obratio. Zato pomalo začuđuje nastavak evanđelja koji kaže da se Isus ‘otresao na ozdravljenog gubavca‘ i otpravio ga da se pokaže svećeniku. U tom Isusovom postupku možemo prepoznati njegovu želju da si ljudi ne misle da je njegov prvotni zadatak ‘ozdravljati ljude’ od svih bolesti. Njegov je prvotni zadatak navijestiti ljudima Božju ljubav, upoznati ljude s kolikom naklonošću Bog prema njima postupa. A to ozdravljenje bolesnika treba biti potvrda da je Isusov navještaj istinit, da ne priča samo lijepe priče nego da iza tih riječi postoji sila, snaga, mogućnost da se to i dogodi o čemu Isus propovijeda. Otpravljanjem ozdravljenog gubavca od sebe Isus kao da mu hoće reći: pa mogao si ti i s bolešću gube postići sretnu vječnost, i tu vječnost ti Bog želi darovati… a sada nakon ozdravljenja ići ćeš lakšim putem do te sretne vječnosti. A ima sigurno posve zdravih ljudi koji zbog svoga načina života neće postići sretnu vječnost nego nesretnu: ne raj nego pakao!

Nakon ozdravljenja Isus šalje izliječenoga da se javi svećeniku koji će u znak zahvalnosti prinijeti Bogu žrtvu. Time se hoće reći: pa, eto, ozdravio si Božjim darom, ne svojom mudrošću, ne svojom sposobnošću, nego Božjim darom. Pa i sam život je Božji dar – i to trajni dar koji nema kraja nego ima samo drukčiji način života.

Čuli smo i u prvom čitanju kako je svećenik bio onaj koji je trebao procijeniti je li netko obolio od te teške, neizlječive bolesti gube. Bilo je više razloga za to. Prvi razlog je bio taj što su ljudi starih vremena jednostavno računali da se ništa na ovom svijetu ne događa slučajno, bez uzroka, pa se tako onda niti čovjekova bolest ne događa ‘bez veze’ nego ima svoj uzrok. A kako bolest nikome nije lagana, ni lijepa ni draga, nego teret, muka… to su onda ljudi vjerovali da je ta bolest kazna za neko učinjeno zlo, za neki grijeh… i ako je bolest teža, to znači da je i grijeh bio velik. Sad se neki od nas možda čude takvom shvaćanju ondašnjih ljudi… ali pa zar i u naše ‘moderno vrijeme‘ ljudi ne misle da je neka teška situacija u životu ‘Božja kazna’, jer se ne tako rijetko postavljaju pitanja: ‘Pa što sam Bogu skrivio te me je tako kaznio… a ima toliko lošijih ljudi od mene, pa im dobro ide…’. Tako je, eto, u stara vremena svećenik kod Židova trebao prepoznati i početak te teške bolesti gube, a on je trebao i prepoznati i objaviti i ozdravljenje od te bolesti. Zato Isus šalje ozdravljenoga gubavca svećeniku.

Čuli smo kako je Isus tom ozdravljenom gubavcu postavio i praktički ‘neodrživi zahtjev’: da nikomu ne priča što mu se dogodilo! Čuli smo kako ozdravljeni gubavac nije ispunio taj Isusov zahtjev i jednostavno mu ne možemo zamjeriti što se tako ponio: da je svuda i svakome pripovijedao što mu se dogodilo. Prevelika je bila sreća toga ozdravljenog gubavca a da bi je mogao zadržati samo za sebe. Istina je da mi ljudi želimo i svoju radost i svoju tugu s nekim podijeliti. I podijeljena radost je veća, a podijeljena tuga je manja.

Tu ljudi našega vremena, a mi smo ti ljudi, imaju povelike teškoće jer su se nekako previše zatvorili u sebe. Tako danas mnogi više suosjećaju radost i žalost s filmskim ljudima negoli sa stvarnim ljudima: sa svojim ukućanima, susjedima ili rodbinom. Toliki znaju što se događa s glumcima iz raznih TV sapunica, napeto iščekuju što će se dogoditi u slijedećoj epizodi… ali ne znaju što muči vlastite ukućane, ne znaju čemu se vesele ili od čega strepe njihovi susjedi ili rodbina. Tek onda kad se dogodi neka tragedija u susjedstvu ljudi se počnu pitati: ‘Pa što im je bilo da su to jedni drugima napravili? Što ih je navelo na taj suludi čin?!’ A posve je sigurno u toj kući nešto krenulo pogrešno znatno, znatno prije. Ali koga je to bilo briga?

Isus nas danas, kao svoje učenike, kao kršćane ovog vremena i prostora, poziva da budemo ‘ganuti‘ događanjima oko sebe, u svojoj bližoj ili daljnjoj okolini. Zato apostol Pavao poziva sve Isusove učenike, i ondašnje kad je pisao svoju poslanicu i nas koji tu njegovu poslanicu sada čitamo, da budemo nasljedovatelji Kristovi – kao što je i on Kristov nasljedovatelj. A nedjeljne sv. mise su uistinu najbolji načini, najdostupnije prilike, da upoznamo Isusa Krista i da se njime nadahnuti i ojačani i sami upustimo u dobra djela prema našim bližnjima. Bez tih nedjeljnih susreta s Kristom mi postajemo sve udaljeniji jedni od drugih, makar smo metrima i tehnikom – mobitelima i internetom – povezani. Ali to nije stvarna povezanost nego tzv. virtualna, a to bismo najjednostavnije mogli prereći: nestvarna, tobožnja povezanost. Stisneš par tipki i u vezi si… opet stisneš par tipki i više nisi u vezi. A život ne funkcionira na tipke. Dopustimo da nas ganu naši bližnji, a Isus Krist neka nam svake nedjelje bude nadahnuće i jakost da tu ganutost upotrijebimo za dobro nas i naših bližnjih.