I dok smo u vremenu, vječnost traje
33. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2013)
Približavamo se kraju, najprije crkvene a onda i kalendarske godine, pa nas i Božja poruka nedjeljnih misnih čitanja potiče na ozbiljnost pitanja o ljudskom životu koji svakim proživljenim danom i godinom također ide svome kraju. Ljudsko iskustvo je uistinu kratko: i to ne samo kao iskustvo čovjeka pojedinca nego i kao iskustvo cjelokupnog čovječanstva. Unatoč brojnih ljudskih generacija u povijesti čovječanstva to iskustvo seže samo ‘od kolijevke pa do groba‘. Medicinska znanost malo dopunja te ljudske spoznaje istraživanjem ljudskog života ‘prije rođenja‘ ali tu onda nije jedinstvena u zaključcima: po nekima život počinje začećem, a po nekima tek rođenjem. Zato i zaštita tog ‘života prije rođenja’ nije ujednačena: za neke je abortus ‘rješavanje problema’, a za neke je abortus ‘ubojstvo čovjeka’.
No, u nečemu se ipak svi ljudi slažu: smrt je prestanak života na zemlji. Da li je to i prestanak čovjekova postojanja, ili je to ‘samo‘ promjena načina čovjekova postojanja – u tome su mišljenja i odgovori opet različiti i u mnogo čemu suprotstavljeni. Svake nedjelje mi kršćani slavimo ‘život’. Slavimo život koji nam je jednom od Boga preko roditelja darovan i koji po Božjem daru vječnosti više nikad neće prestati. Tu želju i slutnju vječnosti mi ljudi nosimo u sebi već zato jer smo potekli od Vječnoga – od Boga – a na tu čežnju i slutnju nadovezuje se Isusovo uskrsnuće kao temelj sigurnosti da će i svi ljudi uskrsnuti. Uskrsli Isus je to nedvojbeno obećao. I zato je taj događaj Kristova uskrsnuća vrijedan da ga se svake nedjelje spominjemo i da ga svake nedjelje slavimo kao temelj i jamstvo našeg uskrsnuća. U tom slavlju života družimo se i s uskrslim Isusom i s mnogima njegovima na svetoj misi.
Evanđelje nam donosi pitanje Isusovih suvremenika ‘kad će biti kraj svijeta‘? Kroz mnoga stoljeća i tisućljeća brojni ljudi su htjeli saznati datum ‘kraja svijeta’. Neki će se sjetiti da je lani u ovo doba bila ‘velika frka‘ sa svršetkom svijeta koji je gotovo sigurno trebao nastupiti… jer su tako predvidjeli drevni Maji u Americi u svom kalendaru. A oni da su imali neke ‘tajne spoznaje‘ po kojima su to znali. To što smo mi sada ovdje jasno pokazuje da se ta očekivanja ‘smaka svijeta‘ nisu ispunila. Ipak, za sve one koji su od onda do danas umrli, zbilja je prestao postojati ovaj svijet i po svojoj besmrtnoj duši oni su nastavili živjeti vječnost.
Ako tajne spoznaje drevnih ljudi nisu pomogle u predviđanju ‘smaka svijeta’, to nas Isusove riječi u današnjem evanđelju pozivaju da se ‘s tim niti ne mučimo’. Isus nas poziva da u ovom svijetu ‘svjedočimo’ njegovu poruku, da ne odustanemo od toga niti onda ako će nas ‘vući pred kraljeve i upravitelje‘ – dakle vlasti nekog vremena – zbog vjernosti Isusu. Što li smo mi vjernici sve čuli od naših vlasti u zadnje vrijeme zbog zdravstvenog odgoja u školi i raspisivanja referenduma o braku! Pravi pravcati progon. Te nevolje koje će zadesiti njegove zapravo će biti jači ‘dokaz‘ naše uvjerenosti u Isusove riječi jer ćemo svojom postojanošću u nevoljama posvjedočiti da su te riječi nama važne. Sitnica i nevažnih stvari čovjek se lako odrekne jer mu malo znače i ako ostane bez njih lako će ih nadoknaditi.
Da to svjedočenje za Isusa neće biti lako i zabavno pokazuju Isusove riječi da će na sud i muke mnoge kršćane ‘predavati čak i roditelji i braća, rođaci i prijatelji‘. Od tih ljudi mi inače normalno očekujemo podršku i pomoć, a ne neprijateljstvo i predavanje na sud i smrt. Stvarno je začuđujuće što sve ljudi, pa i svojim najbližima, mogu lošega napraviti! Nemali broj bi mogao izreći i vlastito iskustvo.
No, Isus kaže da trebamo ostati ‘postojani‘ kako bismo se iz takvih situacija spasili. Pritom očito Isus misli na ‘spas u vječnosti‘ jer veli da će neki od njegovih biti i ubijeni, dakle za ‘ovaj svijet’ neće biti spašeni.
Evo par primjera ‘postojanosti‘ kršćana u ovom svijetu – da ne ostanemo samo na nekoj teoriji. Traži se postojanost da ostaneš pošten i kad mnogi oko tebe kradu i tako se bogate. Trebaš biti ‘postojan’ da ustraješ u kršćanskim vrednotama i onda kad toliki oko tebe ‘viču‘ da si staromodan i zatucan, kao npr. sada uz referendum za brak. Treba biti postojan i ostati uz svoga bračnog druga kojega si jednom odabrao i onda kad se mnogi rastaju. Najjednostavniji primjer: trebaš biti postojan da nedjeljom ne ideš u trgovinu jer poštuješ taj dan za duhovne vrednote i samog sebe i trgovaca koji tamo rade.
Tu postojanost kršćani ne mogu postići ako se oslanjaju samo na sebe. Bog nam mora biti razlog svega dobra što činimo, pa makar nam se zbog toga rugali čak i naši najbliži. U vjeri znamo da s postojanošću u dobru ništa ne možemo izgubiti što s Bogom ne bi mogli opet dobiti. A bez Boga ću ionako izgubiti sve što ću bez Boga dobiti. Da, nama ljudima je ‘muka‘ čekati dan Božje pravde, a opet, odgađanjem izvršenja pravde Bog valjda želi i tim nepravednim, zlim ljudima pružiti nove dane i godine da uvide svoju nepravdu i promašaje i da požale, da se pokaju za zlo koje čine drugima. Zbog beskrajne Božje ljubavi, u kojoj nam je darovao život na zemlji sa zadatkom i ponudom da postignemo i život vječnosti, moguće je od Boga zadobiti i oproštenje svih grijeha i promašaja nakon iskrenog kajanja.
A naša postojanost u trpljenju nepravdi i u ne uzvraćanju istom mjerom na zlo, neće pred Bogom ostati nenagrađeno. Uostalom ako jedna godina nekako dugo traje, osobito onim mlađima, to ipak brzo prođe. Jednako tako i čovjekov život na zemlji ako i dugo traje brzo prođe – imamo u župi i jednu stogodišnjakinju pa ju pitajte. Svatko od nas započeo je svoj život jednog datuma jedne godine, po Božjem daru našim roditeljima, a završit neće nikada po Božjem daru svakome od nas. Nastojmo biti ‘Božji ljudi‘ dok ovdje na zemlji svoje dane i godine živimo kako bismo bili s Bogom u vječnosti gdje se dani i godine ne broje.
