Izlet na Ivanščicu
Pri kraju mjeseca kolovoza, prije nego počne nova školska godina krenuli smo veći i manji školarci na izlet na planinu Ivanščicu. Bilo nas je 70-ak, al’ kak’ nismo bili bijesni to nam i u jednom busu nije bilo tijesno. Bilo je naporno ali smo se svi popeli na krov Hrvatske – na 1061 metar nad morem – pa smo toga dana sve gledali “s visoka”. Pogledajte koliko nas je bilo i kako smo radosni bili.
…a ovako izgledamo malo iz bližega…
Evo što o tome pripovijeda jedna planinarka:
“Planinarenje” na Ivanščicu
U ponedjeljak 31. kolovoza 2004. u 9 sati ujutro 60-ak malih i malo većih “planinara” nestrpljivo je čekalo autobus koji nas je vozio do Ivanščice, visoke 1061 m, na mali izlet. Kad je autobus krenuo, veselju nije bilo kraja premda smo se malo gužvali u prepunom ‘busu’ jer nas je zaokupljala misao kako što prije osvojiti vrh te “male” Ivanščice, kakvom nam se činila u početku. Kako smo se sve više približavali “malenoj” Ivanščici, postajala je sve veća i viša. No, mi se nismo dali obeshrabriti. Odlučili smo prihvatiti izazov. Naš dragi striček vozač iskrcao nas je nakon jednog sata vožnje podno te “male” planine. Željni zabave, druženja i novih iskustava veselo smo krenuli pješke u osvajanje vrha Ivanščice. Prvih pola sata planinarenja cijela je grupa još uvijek bila na okupu, no postupno smo se počeli sve više ‘tanjiti’ i ‘duljiti’, razdvajajući se u sve manje i manje grupice. “Šetnja” do vrha trajala je otprilike 3 sata. Ustvari kako za koga. Bilo je nekih koji su bili toliko puni želje i energije da su malo pomalo i potrčali do vrha, a to sve samo zato da prvi stignu do cilja. Neki od nas su se povremeno odmarali ili pak čekali one iza sebe i bodrili ih da skupe još malo snage i stignu do cilja, ali bilo je i onih koji su htjeli i odustati. No, kako god bilo, svi smo stigli na vrh. Jedni su bili brži, drugi sporiji, ali na kraju svi oduševljeni ljepotom Ivanščice i novim doživljajima. Na vrhu Ivanščice smo se odmorili uz nekoliko partija “Čovječe ne ljuti se” i poneki vic, napravili više panoramskih fotografija te nekoliko zajedničkih – svih nas “planinara”. Uz igru i druženje vrijeme nam je brzo prošlo pa smo se morali polako spuštati niz Ivanščicu do polazne točke. Put prema dolje bio je za neke od nas još uzbudljiviji nego kad smo se penjali gore, jer su neki odlučili skrenuti sa staze i naći prečac pa su zalutali, a neki su si čak malo pokvarili “fasadu” kad su zapeli za kamenje ili korijenje žureći prema podnožju. No, a zašto se to trebalo žuriti – bilo gore bilo dolje – pa mi smo bili na izletu?! Sve u svemu ‘svi na broju’ stigli smo do ‘busa’, neki sa žuljevima, umornim i teškim nogama, mnogi sa željom da ponove ovaj doživljaj, a neki i s mišlju da ovo više nikad ne žele ponoviti. Ma, sigurno će se do slijedeće godine predomisliti. Zato pozivam sve koji su ovo željni ponoviti, ali i one koji to žele prvi puta doživjeti, neka nam se pridruže sljedećeg ljeta te tako ovo druženje učinimo još ljepšim i zanimljivijim.
“Planinarka” Valentina Mrazović
