Božić je Bog za ljude i s ljudima
B O Ž I Ć
(A-2013)
Božić je radostan blagdan, čudesno radostan. Za tu spoznaju dovoljno je proći našim ulicama i trgovima, zaviriti u naše kuće i osluhnuti svoje srce. Pa i ljudi koji sebe ne smatraju vjernicima raduju se Božiću jer – valjda – u svom srcu osjećaju da se je po Božiću dogodilo nešto doista čudesno u ljudskoj povijesti. Zato je istinsko osiromašenje Božića kad se on svede samo na medijska izvješća, koja ovih dana često čujemo o ‘blagdanskoj potrošnji‘: je li ona veća ili manja od prošlogodišnje. Prvotni raskorak takvog potrošačkog shvaćanja Božića vidi se već u tome što se je Isus rodio u štali – mnogi kažu u štalici da se umanji nedostojnost mjesta rođenja za ljudsko dijete. Drugotni razlog je razmišljanje da se Isus nije rodio valjda samo zato da ljudi kupuju: sebi i drugima. Dok zanosno pjevamo hrvatske božićne pjesme, probajmo – barem po neki put – malo osluhnuti riječi tih naših božićnih pjesama. U njima se krije nevjerojatna dubina shvaćanja ‘naših starih‘ što se to za ljude uistinu dogodilo po Isusovom rođenju.
Ne možemo ovih dana ne čuti i nove, moderne božićne pjesme u kojima se do iznemoglosti ponavljaju riječi ‘sretan Božić‘, pa ‘sretan Božić svima‘, pa se onda dodaje ponešto vremenskog ugođaja: pahulje snijega i zvijezde na nebu. A dajte probajte taj tekst modernih božićnih pjesama usporediti s bilo kojom tradicionalnom božićnom pjesmom: u samo jednoj jedinoj takvoj ‘staroj‘ pjesmi izrečeno je više o čudesnosti Božića, kao ulasku Boga u svijet ljudi, nego što je to zajedno izrečeno u svim ovim ‘modernim pjesmama’. Nove pjesme su bučne i brzog ritma, ali su sadržajem nevjerojatno prazne. Tako nam se zapravo otkriva moderna ‘površnost Božića‘ koja u svom slavlju zahvaća samo čovjekovu vanjštinu, samo oči i uši, i zato i tako tužno kratko traje božićna opčinjenost: čim utihne glazba i pogase se svjetla – od Božića više ničega u ljudima nema!
Nije mi namjera omalovažavati ‘moderan Božić‘ ali hoću i sebe i vas pozvati da ne preskočimo, još više, da ne prezremo ‘bogatstvo Božića‘ koje nam je došlo po našim precima. Mnogi od vas sigurno su već čuli kako su stare hrvatske božićne pjesme jedne od najljepših na svijetu – za nas svakako najljepše – i to kako po melodioznosti koja čovjeku odmah ‘uđe u uho’ pa do nevjerojatne duhovnosti, dubine kojom je ljudski duh naših ‘starih’ razumio i izrekao nevjerojatnost Božjeg ulaska u ljudsku povijest.
Znam da se poprilično nakostriješe svi ‘božićni kupci’ kad ih se pozove na razumnu mjeru potrošnje jer si oni misle kako su oni koji im to govore ustvari zavidni i žele im uskratiti božićne radosti. A samo ih se želi podsjetiti da se kupnjom predmeta ne može ‘kupiti Božić‘, ne može se ‘nahraniti duša‘. Kupnja predmeta može biti mali ‘dodatak’ ali nikako ne smije postati smisao proslave Božića. Mnogi će stariji reći kako je nekada bio ‘pravi Božić‘ premda se je materijalno neusporedivo skromnije proslavljao. Proslava Božića treba izricati našu ljudsku zadivljenost Božjom voljom da nam se pridruži u življenju na zemlji.
Bog koji je najmoćniji stvoritelj svijeta i čovjeka dolazi kao maleno ljudsko biće koje ne može preživjeti ako ga kao svako dijete ne prihvati ljudska obitelj. Najveći i najjači dolazi kao najslabiji. Božić otkriva Boga koji se ljudima približio tako da je ušao u ljudsku sudbinu: osjetio je toplinu majčina zagrljaja, ali i gorak okus i miris štale i siromaštva. Božić nam pokazuje da dok ima ljubavi nema razlog za tjeskobu – dok ima ljubavi sve loše se okreće na dobro. Božić potvrđuje da ljudsko dostojanstvo ne može ugroziti nikakva vanjska sila, nikakva ekonomska kriza ni bahatost ljudi.
Radi Božje ljubavi, dobrote i poniznosti predivno je biti čovjek, bez obzira na to kakve su životne okolnosti. Svjedoci smo kako se u naše vrijeme tehnički daljine jako smanjuju, a bližnji nam ipak postaju sve daljnji. Ljudi sve više međusobno komuniciraju: toliki hodaju s mobitelom na uhu, satima su na internetu, ali su veze među njima i razgovori sve površniji. Važno je zamijetiti da su tajnu Božića, tajnu Božjeg ulaska u svijet na način čovjeka, prvi zamijetili betlehemski pastiri i poganski mudraci. Što je to bilo zajedničko neukim pastirima i učenim mudracima u prepoznavanju djeteta Isusa kao Spasitelja? Zajedničko im je to da su znali ‘dublje gledati‘ nego što su im oči gledale i što su mogli ‘dublje slušati‘ negoli su im uši slušale. U proslavi Božića doista je potrebno čuti i vidjeti ono što se ušima ne čuje niti se očima vidi. Kako bi se inače mogli pokloniti bespomoćnom djetetu rođenom u štali u društvu domaćih životinja?! Začuđujuće je kako su danas ljudi brzi u putovanju, razigrani i domišljati u zabavi – a istovremeno nemaju životne svježine.
U raju zemaljskom ljudi su htjeli ‘postati kao Bog’, a u Betlehemu Bog ‘postaje čovjek’. Tako nam je prenesena poruka da je za nas ljude posve dovoljno, i sasvim usrećujuće da ostanemo ljudi, ‘samo‘ ljudi, jer očito je velika stvar biti čovjek kad ni za Boga nije poniženje biti čovjekom. Dakle, nismo mali, nismo obezvrijeđeni kad smo ljudi: sa svim svojim radostima i teškoćama. I Božji početak među ljudima je bio težak i neprimjeren: Isus se rodio u štali. Doživio je onda Isus i malo slavlja oduševljenog mnoštva koje ga je pratilo, da bi opet ostao sam i osramoćen na križu. No, po Isusu križ više nije sramota nego pokazatelj, neoborivi dokaz, krajnje ljubavi.
U betlehemskoj štali, u jaslama na slami, sve je počelo: Bog se je pokazao nevjerojatnim prijateljem ljudi i zato si ljudi već tisućljećima čestitaju: sretan Božić!
