U obitelji se uči živjeti, voljeti i praštati

SVETA OBITELJ

(A-2013)

         Valjda bi svatko od nas htio da pisac Knjige Sirahove bude ministar za obitelj, jer to što je on napisao pred par tisuća godina za obitelj vrijedi i danas. Posluhnimo još jed-nom: „Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca radovat će se sa svoje djece i bit će uslišan u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina.“ A što tek reći na ovo: „Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha.“ Ljepše i mudrije upute za obiteljski život teško bi se mogle naći. Istina je: danas su se u mnogočemu poboljšale mogućnosti tehničke povezanosti među ljudima našega vremena, zahvaljujući napretku prometnih i komunikacijskih sredstava, ali se time nije nimalo poboljšala duhovna povezanost među ljudima, nego se čak u mnogočemu i pogoršala. Mnogi si misle da je dovoljno međusobno se čuti telefonom ili se dopisivati inter-netom, ali ljudima fali osobna, direktna komunikacija. Taj nedostatak povezanosti među ljudima dosta se lako primijeti kod ljudi u staračkim domovima: imaju oni dobre teh-ničke mogućnosti, ne fali im ni ‘ića ni pića‘, ni ležaja i ‘radijatorske topline‘, ali im fali ‘ljudska toplina‘, fali im komunikacija sa svojima: s onima za koje su se brinuli u njihovom djetinjstvu i mladosti, s onima za koje su trošili i potrošili svoje živote. Nažalost se taj nedostatak komunikacije osjeća i u obiteljima gdje se samo prividno živi skupa jer često puta nova generacija raste uz staru generaciju, a da ih malo toga stvarno povezuje. I kad su pod istim krovom, ne žive zajedno: stariji gledaju serije, mladi su na internetu.

Poteškoće, i to stvarne poteškoće, nisu mimoišle niti svetu nazaretsku Obitelj. Tu obitelj nisu mučile ni serije ni internetske veze, tu Svetu Obitelj mučila je ‘gola egzistencija‘, preživljavanje najmlađeg člana obitelji: tek rođenog djeteta Isusa. Čuli smo da je ta obitelj s tek rođenim Djetetom morala bježati u inozemstvo. Taj odlazak u inozemstvo nije se zbio zato da se poboljša životni standard obitelji, nego iz gole potrebe da se spasi život tek rođenom djetetu. U naše vrijeme često se događaju obrnute stvari: da se ‘spasi standard žrtvuju se ljudi‘: bilo da se izbjegava začeće djece bilo da se abortusom pobiju već začeta djeca. I ne smije nam onda biti previše čudno ako u naše vrijeme u obiteljskom životu ima malo istinske sreće i zadovoljstva jer se u tom životu zanemaruje i ubija ono najvažnije: novi život. Svojim rođenjem u obitelji Isus je posvetio svaku ljudsku obitelj.

Apostol Pavao u svojoj Poslanici Kološanima poziva i potiče vjernike – posve sigurno ne samo svoje suvremenike nego i vjernike svih vremena i prostora – da u što većoj mjeri međusobno ostvaruju zajedništvo života koje je slično obiteljskom zajedništvu. Čuli smo ga kako nas poziva na ‘praštanje jednih drugima, ako tko ima na koga kakvu pritužbu‘. Ne treba čovjek biti previše ‘sitničav’ a da ne bi primijetio kako se u obiteljskom životu događaju mnogi nesporazumi pa i sukobi zbog različitosti karaktera pojedinih članova obitelji, ali treba istodobno zamijetiti kako se u obiteljima i najlakše sve oprosti i zaboravi, pa se opet zajedno živi kao da sukoba i nesporazuma nije ni bilo.

Vjerojatno mnogim suvremenim ušima nekako grubo i zastarjelo zvuče riječi apostola Pavla: „Žene, pokoravajte se svo-jim muževima, kao što dolikuje u Gospodinu!“ Ali taman u trenutku da se žene pobune na ove riječi apostola Pavla, čitamo u nastavku Poslanice kako su muževi dobili još teži ‘zadatak‘ jer apostol Pavao od njih traži ovo: „Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima.“ Naime, za pretpostaviti je da je lakše ispuniti neku zapovijed, pokoriti se nekome, pa makar i ‘preko volje‘, negoli nekoga ljubiti, a to zapravo znači ‘prihvaćati ga takvim kakav on ili ona jest’!

Stvarno je teško na ove misli iz današnjih misnih čitanja reći nešto ‘više‘ i ‘bolje‘ negoli ih još jednom s pozornošću pročitati i čuti. I ne valja pritom izvući iz konteksta pojedinu rečenicu i na njoj onda ‘jašiti‘ i razrađivati svoj stil ponašanja, nego je potrebno uzeti u cjelini tekst i misao, u stvari poruku tih biblijskih odlomaka, i u njima tražiti poruku i nadahnuće za svoj svakodnevni život. I kad mislimo da je nama u obitelji najteže, onda se valja sjetiti da ni sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa nije bila pošteđena teškoća i napora, ali nije bila niti ostavljena sama u rješavanju problema i onda kad je to zahti-jevalo napor i odaziv na Božji plan i nadahnuće.

Istina je da se danas ljudima nude razna rješenja tzv. obiteljskog života kakvog se ni Bog nije sjetio. Pa se onda govori da je ‘ljubav’ najvažnija u tom zajedničkom životu, ali se pritom naziva ljubavlju i ono što nikakva ljubav nije nego obična ljudska sebičnost koja bi se najlakše i najkraće mogla izreći riječima: glavno je da meni bude dobro i lijepo. Ljubav po Božjem pak se više trudi da ‘drugom‘, da bližnjem bude dobro i lijepo. Marija i Josip trudili su se oko Isusa, Bogočovjek Isus se je trudio i sad se trudi oko ljudi. I mi smo na ‘Božjem putu življenja‘ kad oko sebe ostavljamo trag dobra. Obitelj je prava prilika da se u tome ljudi vježbaju i da u tome uspijevaju.