Po Isusu Bog nam osvjetljuje životni put

ISUSOVO PRIKAZANJE U HRAMU – SVIJEĆNICA

(A-2014)

Mnogi ljudi, valjda i većina, žele u svom životu nešto postići: i ako o tome postignuću baš ne budu pisale novine, a ono da barem moje društvo zna o mojem uspjehu. I to ljudsko nastojanje ‘da se nešto postigne’ je ustvari posluh Bogu na ostvarenje zadaće koja je ljudima dana odmah nakon stvaranja, a koja je izrečena tako jednostavnim riječima: „Napučite zemlju i sebi je podložite!“ Dakle, Bog želi: da ima puno ljudi i da puno toga dobroga ostvare. I Bog je čovjeka dobro opremio da može tu zadaću ispunjavati: da napuči zemlju tako da rađanjem prenosi nove živote i da tu zemlju sebi podloži tako da znanošću i tehnikom svijet učini ljepšim i život boljim. Da je ‘zemlja napučena’ vidi se po tome što se, od vremena do vremena, čuju prijedlozi da se treba ‘spriječiti porast stanovništva’ na Zemlji jer da uskoro neće biti dovoljno hrane za sve ljude. A zapravo bi samo trebalo tu već postojeću hranu drukčije rasporediti! A da ljudi stvarno ‘zemlju podlažu sebi’ vidi se po mnogobrojnim tehničkim zahvatima u prirodu koji su, u mnogočemu, promijenili ‘izgled Zemlje’. Na žalost su se s vremenom pojedini ‘zahvati’ pokazali ‘ljudima na štetu’.

Danas, na blagdan Svijećnice, ponovno se želimo – 40 dana nakon Božića – podsjetiti da se je Bog posve ‘ljudski’ angažirao u zbivanja u svijetu. U jeruzalemskom Hramu, kako to piše u današnjem odlomku evanđelja po Luki, taj Bog po djetetu Isusu dolazi čovjeku u susret. Dolazi mu u Hram, dolazi mu na mjesto gdje i sam čovjek želi Boga susresti. Prorok Malahija je napisao, više stoljeća prije, da će se taj susret Boga i čovjeka u Hramu dogoditi iznenada: u vremenu kad to ljudi nisu očekivali i na način na koji to ljudi nisu planirali.

I nitko ne bi ni zamijetio taj Božji dolazak čovjeku u susret da se nisu u Hramu našli ljudi koji su ‘iščekivali utjehu Izraelovu’, a koji su predstavljeni u liku ‘starca Šimuna’, koji je potaknut Duhom Svetim u to vrijeme došao u Hram; i da se tu nije našla ‘proročica Ana’, žena udovica, koja je svakodnevno dolazila u Hram. Lako si nam je predstaviti da je u vrijeme Isusova prikazanja u Hramu tu bilo mnoštvo ljudi, mnoštvo koje nije zapazilo da se u Hramu događa taj sudbonosni susret Boga i ljudi.

Po ljudski govoreći taj susret Boga s ljudima se dogodio posve slučajno, a vjernički gledajući taj je susret ostvarenje Božjeg plana kojega je navijestio već prorok Malahija. Da, stvarno se ništa u svijetu ne događa bez Boga, bez Božje skrbi i nadahnuća, a opet – svaki čovjek može taj Božji plan poremetiti svojim neprihvaćanjem ili pak se u taj Božji plan uključiti svojim prihvaćanjem. To je tajna Božje svemoći i ljudske slobode, tajna koju nikada nećemo moći do kraja shvatiti, ali se ipak možemo djelotvorno, i za sebe uspješno, u taj Božji plan uključiti.

Naše uključenje u Božji plan se zbilo bez naše volje: dok smo još bili malena djeca, sasvim malena, po sakramentu krštenja postali smo ‘djeca Božja‘. I to nam se ne može nikako izbrisati: jednom kršteni uvijek smo označeni kao djeca Božja – jedino možemo biti dobra ili loša djeca Božja. Današnji odlomak Poslanice Hebrejima progovara baš o tom našem pripadanju Bogu kao ‘njegovoj djeci‘. Pa tako pisac ove poslanice navodi opće poznatu činjenicu da djeca istih roditelja imaju ‘zajedničku krv i meso‘, pa je onda i Bog, postavši po Isusu čovjekom, prihvatio ljudsku krv i meso. Tako je Bog postao ‘jednim od nas‘. Čak je postao toliko ‘jednim od nas’ da je mogao po ljudski trpjeti… i ne samo trpjeti nego i po ljudski umrijeti. I upravo zato što je i sam Bog u Isusu bio iskušavan zlom i grijehom, i smrću, jako dobro znade kako smo mi ljudi iskušavani u svome životu. Ali ne samo da Bog po Isusu ‘dobro zna kako nam je kao ljudima u iskušenjima‘, nego je voljan ‘iskušavanima pomoći‘. Te Božje pomoći ljudima događaju se u ‘susretu s Bogom‘, u susretu koji se odvija po sakramentima i osobnoj molitvi.

Jakost i ozbiljnost susreta osobito je primjetljiva u današnjem evanđelju kad su Isusa, premda još maleno dijete, susreli ‘starac Šimun’ i ‘proročica Ana’. Bez očitog dara Duha Svetoga koji je nadahnuo njihova srca, ti ljudi ne bi mogli u djetetu Isusu prepoznati ‘Spasitelja ljudi’. Proročica Ana nije mogla prešutjeti koga je susrela u Hramu svima onima koje je susretala u svojoj svakodnevici, a starac Šimun je bio spreman bez straha umrijeti. Ni jedno ni drugo nije baš tako uobičajeno i prepoznatljivo u životu kršćana: da pripovijedamo o svojoj vjeri i da se ne bojimo smrti. To nam je ovaj susret u Hramu poziv i poticaj na češće i ozbiljnije susrete s Bogom. Kako smo mi ljudi osjetilna bića, to nam trebaju i neki znakovi, predmeti i događaji za te susrete. Upravo danas blagoslivljamo jedan takav predmet – svijeću – da nas njezin živi, lelujavi plamen podsjeća na vječno živog uskrslog Isusa… onog istog Isusa koji je kao čovjek živio, trpio, umro i uskrsnuo. Takva blagoslovljena i upaljena svijeća kroz mnoga je stoljeća bila ‘pomoć‘ umirućim kršćanima da, ostavljajući ovaj svijet i svoje bližnje, budu uvjereni da po smrti ne padaju u ništavilo nego da kroz mučni događaj smrti prelaze k vječno živom Bogu. Garancija da je smrt prelazak a ne nestanak jest Isusova smrt i uskrsnuće. Zato je uskrsli Isus istinsko svjetlo ljudskoga života koji nije samo ‘hod od kolijevke pa do groba‘ nego da je život na zemlji istinsko putovanje prema vječnosti. Na putovanju nas prati Bog po Isusu, koji je u životu iskusio sve muke i poniženja, i koji nas čeka i na cilju: u vječnosti neba. I to onda nije samo uspjeh u životu nego pravi uspjeh života.