Bog zna što nam treba, a računa i s našim doprinosom
8. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2014)
Na našu radost ‘čovjek je ipak u Božjoj ruci‘, tako bismo najkraće mogli izreći Božju poruku današnjih misnih čitanja. Ne tako rijetko i najbolji vjernik se može naći u situaciji koju izriče prorok Izaija u prvoj rečenici današnjeg 1. misnog čitanja: „Gospodin me ostavi, Gospod me zaboravi.“ To se čovjeku dogodi kad doživi neki veliki neuspjeh i muku u svom životu pa pomisli kako ga nije ostavila samo sreća, ili samo njegovi bližnji, nego si pomisli da ga je i sam Bog ostavio. No, prorok Izaija ne da vjernicima da ‘potonu‘ u tom beznađu i zato doziva u pamet ljudima opće poznatu stvarnost majčine ljubavi prema ‘čedu utrobe svoje‘. Vjerojatno ste mnogi već čuli onu izreku da je ‘netko tako loš da ga samo još njegova majka može voljeti‘. Da, majka ljubi svoje dijete bez uvjeta. Na žalost povremeno se dogodi da je svoje dijete čak i njegova majka ostavila… Bilo je toga očito i u vrijeme proroka Izaije kad on piše: „Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.“ Drugim riječima: Bog je prema ljudima još bolji od vlastite majke, a već majka zadivljuje svojom ‘neuvjetovanom ljubavlju‘!
Nakon ovakve tvrdnje vjerojatno je mnogim i mnogim ljudima već na ‘vrhu jezika’ pitanje: ‘A zašto se onda ljudima događaju tolike nevolje, tolika zla i nesreće’? Osobito se to pitanje postavlja onda kad se uz ‘Božju dobrotu‘ spominje i ‘Božja svemogućnost‘. Ljudima se čini da ne idu skupa: Božja dobrota i svemogućnost i ljudsko trpljenje! Na prvi pogled tako nas može šokirati i današnje evanđelje u kojem Isus govori da ‘ne budemo zabrinuti‘. A stvarno je danas jako malo ‘ljudi koji nisu zabrinuti‘. I uopće ne moramo gledati televiziju, niti slušati radio ili čitati novine, koje svakodnevno pronose u svojim vijestima zabrinutost i pesimizam… dovoljno je porazgovarati s rodbinom i susjedima, pa i sa svojim ukućanima, da se čuje ili izrekne ta ‘zabrinutost’.
No, pa stvarno treba ‘dobro čuti‘ Isusa da se dobro čuje što nam on to hoće reći. Jer, nije baš jako vjerojatno da Isus poziva na ‘bezbrižnost‘ ili čak ‘lakomislenost‘ u životu. Toliki njegovi postupci i riječi koji su zabilježeni u Svetom pismu uistinu nam ne dozvoljavaju zaključiti da bi to bila Isusova namjera: pozvati svoje učenike na bezbrižnost i lakomislenost. Pa onda bi i on sam prvi posustao u svom navještaju i svjedočenju Božje ljubavi prema ljudima – jednostavno bi mogao zaključiti: pa što da se oko vas trudim kad mi ne vjerujete i kad me ne prihvaćate?! Neka vam bude tako kako si sami želite. Ali ljubav tako ne postupa prema onima koje se ljubi… ljubav se uvijek iznova zalaže i trudi, često puta u žalosti što ju se ne prepoznaje i ne prihvaća, ali ljubav ne odustaje. Oni koje veže samo ‘korist‘ vrlo lako odustaju: kad nestane koristi, nestane i povezanosti.
Pozivajući ljude da ‘ne budu zabrinuti‘ Isus podsjeća ljude da su Božji stvorovi, da ih Bog ljubi… i da se sjete kako ipak tako puno toga ne ovisi samo o ljudima. Nedavne prirodne nepogode opet su nas mogle u to uvjeriti: ma kako se trudili, ljudi jednostavno budu nemoćni. Inače je ‘briga’ jako korisna u ljudskom životu: ona nas pokreće da se trudimo poboljšati životnu svakodnevicu. Konačno, zbog ljudske brige i po ljudskoj brigi se je i dogodio ljudski napredak: osobito prepoznatljiv u znanosti i tehnici. Isus nas poziva da ne budemo ‘tjeskobno zabrinuti‘, da ne budemo toliko zabrinuti nad onim što nas čeka i što još nemamo da i ne primijetimo da već imamo ‘dosta toga’ zbog čega možemo biti zadovoljni i mirni.
Kad čovjeku postane jedina briga ‘jesti i piti‘, a to zapravo znači ‘osigurati si materijalna dobra‘, i kad ga zanima samo to ‘u što će se odjetnuti‘, a to zapravo znači ‘biti uspješan’ jer se po finoj odjeći prepoznaje njegov uspjeh, onda ga ne zanima ni istina ni pravda ni njegovi bližnji. Pogani – a to je izraz koji označava ljude koji ne računaju s Bogom – vjeruju kako ljudski život nije vrijedan ako ne zadovolje tjelesne potrebe i ako nema uspjeha. Zato se lako odlučuju za abortus jer djetetu koje bi se rodilo ne bi mogli priuštiti ono što misle da dijete mora imati… zato se prihvaća eutanazija za bolesne i nemoćne, stare ili mlade čak i djecu, ako ne mogu zbog bolesti ‘život uživati’. Isus govori i svojim životom pokazuje da se i po trpećem životu stiže u vječni život koji zapravo i daje smisla svemu što se ovdje živi i radi: bilo u radosti bilo u trpljenju.
Isusove riječi ‘nemojte biti zabrinuti za sutra‘ također nas ne pozivaju na životnu lakomislenost nego nam zapravo nose poruku da se ‘ne izgubimo u vremenu‘ tako da nikad ‘nemamo vremena‘. A sjetimo se kad to ljudi najčešće kažu da nemaju vremena: za svoje bližnje, za molitvu, za misu. Koliko puta se na ispovijedi čuju riječi isprike za neredoviti dolazak na nedjeljnu sv. misu: ‘idem kad imam vremena‘?! Ako vjerujemo da se na sv. misi susrećemo s Bogom, kako uopće smijemo reći da ‘nemamo vremena’ – nemamo vremena za Boga?!
Isus daje i savjet: „Tražite najprije Kraljevstvo nebesko i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati.“ To zapravo znači da se mi ljudi trebamo ‘ravnati po Božjem’, pa onda sigurno nećemo stradati ni mi sami niti pak naši bližnji. Kad mi sami, bez Boga, pokušavamo riješiti sve probleme, onda se zapletemo u mnoštvo briga, postajemo sve tjeskobniji i nervozniji, sve do očaja. Doista su nam potrebne blage i utješne Isusove riječi: „Zna Otac vaš nebeski da vam je to sve potrebno.“ A Isus nas uči da budemo odgovorni i za ovaj život i za vječni život.
Kad bi nas Bog napustio, ni briga, ni zabrinutost, ni trud niti bilo što takvo ne bi nam nikad pomoglo: sve bi propalo. A s Bogom pak sve postižemo ako vječni život postignemo: nešto na lakši a nešto na teži način.