Zna Bog s nama ako mi hoćemo s Njim

3. KORIZMENA NEDJELJA

(A-2014)

Kako odmiče korizma, situacija za nas kršćane postaje sve ozbiljnija, tako bismo mogli reći nakon slušanja misnih čitanja današnje 3. korizmene nedjelje, jer su čitanja sve dulja. Osobito je dugačko današnje evanđelje koje opisuje jedan, na prvi pogled, sasvim obični, svakodnevni susret na zdencu jednog ‘samarijskog grada‘. Da, stvarno bi to bio ‘običan susret‘ da u njemu nije sudjelovao sam Isus. Tamo gdje je Isus, i ono obično više nije obično. Pa razmislimo malo ozbiljnije o ‘neobičnosti ovoga običnog susreta‘.

Za početak je važno znati da su u Isusovo vrijeme mnoga mjesta u pustinjskim krajevima Palestine imala jedan ili više zdenaca na koja su mještani dolazili po vodu za svoje potrebe. To su obično bila ‘živa mjesta‘ jer su se tu susretali mnogi mještani, a tu bi se zaustavljali i brojni usputni prolaznici kroz ta mjesta. Tako se je na jednom zdencu zaustavio i Isus: umoran od hoda sjeo je da se odmori. Očito je neko vrijeme bio sam, a onda je došla jedna žena po vodu. Na zdencu nije vladala uobičajena živost jer i vrijeme dolaska na zdenac nije bilo baš uobičajeno: bilo je podne. A u tim vrućim pustinjskim krajevima nije baš preporučljivo oko podneva hodati ulicom i još k tome nositi posude s vodom. Isusu se nije čuditi jer je na zdenac došao ‘na proputovanju’ i onako umoran i žedan bio je potreban odmora i okrepe. A i nadošla žena je imala ‘dobar razlog‘ dolaska u to neuobičajeno vrijeme: kad nema ljudi na zdencu. Očito se žena sramila svog načina života koji je bio poznat njezinim sumještanima, a bio je poznat i Isusu koji joj govori da on zna kako nema muža jer petorica muškaraca s kojima je živjela nisu joj bili muževi, pa i ovaj s kojim sada živi također joj nije muž. Dakle, ‘živjeti s muškarcem‘ nije isto što i ‘živjeti s mužem‘. Pred Isusom to i danas vrijedi.

To da Isus, premda stranac koji ju ne pozna, pozna njezinu životnu situaciju navelo je ženu na pomisao da je Isus ‘prorok‘, a to znači da je ‘povezan s Bogom‘. Sad joj je valjda i bilo jasnije kako to da on, Židov, želi s njom, Samarjankom, razgovarati, kad je općepoznato da se Židovi ne druže sa Samarijancima. Ako je Isus prorok, onda je razumljivo da se ne obazire na čisto ljudske podjele. Samarijanka sada skreće razgovor na temu koja bi trebala ‘zanimati’ jednog proroka: o Božjem djelovanju među ljudima i o ljudskim odnosima prema Bogu. Tako je s jedne strane željela izbjeći razgovor s Isusom o tom ‘s kim je živjela i s kim sada živi’, a s druge strane je valjda htjela s prorokom porazgovarati o vjerskim stvarnostima. Iz razgovora je vidljivo da je žena poprilično dobro upućena u vjersku problematiku Židova i Samarijanaca, makar neke stvari pogrešno tumači, kao uostalom i mnogi njezini suvremenici i na židovskoj i na samarijskoj strani. Samarijanka je očito bila otvorena duha pa su Isusove riječi pale na ‘plodno tlo’. Po svemu sudeći taj ju je iznenadni ali ugodni razgovor s nepoznatim prorokom poprilično zbunio … jer je otišla sa zdenca bez vrča i vode, a po vodu je došla. Sad je imala važnije stvari u mislima i važnije vijesti reći svojim sugrađanima: da je susrela proroka.

Tu radosnu spoznaju o susretu s prorokom nije mogla zadržati samo za sebe, željela je da se o tome raširi vijest po cijelom gradu. Evanđelje navodi da su ‘mnogi’ došli k Isusu, potaknuti ženinim pripovijedanjem. Kad su i oni čuli što Isus govori, molili su ga neka ‘ostane s njima’. I ostao je Isus ‘dva dana’. Je li to malo ili puno – valjda kako kome – ali je to bilo ‘taman’ dovoljno za one koji su povjerovali da je ‘Isus uistinu Spasitelj svijeta’. Obični susret na zdencu s jednom ženom donio je tako neobične plodove: brojne vjernike.

Ništa od toga se ne bi zbilo da se nije dogodio ovaj neplanirani ali značajni susret Isusa sa Samarijankom. I opet se ništa od toga ne bi zbilo da Samarijanka nije imala otvorenu dušu za susret. I ne najzadnje, ništa se ne bi zbilo da stanovnici samarijskog grada nisu bili otvorene duše čuti poruku, najprije svoje sugrađanke a zatim i samoga Isusa.

I u ovo naše vrijeme zbivaju se razni susreti mnogih ljudi, kako jednih s drugima tako i sa samim Isusom. Ne događa se to na zdencu niti u nekom samarijskom gradu… to se događa u našem mjestu, u našoj kući, na ovoj sv. misi. Isus nam govori posve sigurno… i mi jedni drugima govorimo, bilo riječima bilo ponašanjem. O otvorenosti naših duša, naše nutrine, ovisi koliko će od toga biti plodonosno i imati odjeka u našem životu. Isus nas svakako pozna, kao što je poznao i tu ženu Samarijanku, pozna i naše probleme, i naše grijehe, i naša dobra djela. I kao takve nas zove da s Njim kroz život putujemo ostavljajući trag dobra i kajući se za svoje promašaje. I svatko od nas moći će biti uistinu sretan kad bude mogao reći ono što su rekli stanovnici jednog samarijskog grada: ‘Sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta’. S njim kroz ovaj život putovati doista znači u vječno sretan život doći. Više ne može!