Spas je za čovjeka imati Isusa za prijatelja

5. KORIZMENA NEDJELJA

(A-2014)

Mnogo je ljudi našega vremena koji si misle kako žive posebno teška vremena i kako nema baš puno naznaka da će uskoro biti bolje. Puno smo se naslušali, a neki već i umorili od slušanja, uvijek novih najava boljih vremena ‘u budućnosti‘. Dodatna je nevolja što nas reklame svakodnevno pozivaju da si uljepšamo život, jer mi to zaslužujemo. A u stvarnosti su rijetko kad za ljude ‘ta dobra vremena‘ jednostavno zato što ljudi ne primjećuju ‘ta dobra vremena‘ jer uvijek žele živjeti bolje nego što trenutno žive. Tako da mnogi i ne primjećuju da ipak sada žive bolji standard nego su ga živjeli u ‘lijepoj prošlosti‘.

U vrijeme proroka Ezekijela židovski narod je bio u istinski teškoj situaciji: u babilonskom sužanjstvu. To sužanjstvo nije dugo potrajalo – svega četrdeset godina – ali Židovi nisu znali kako će to dugo trajati pa su postali ljudi bez nade i svježine. I tada im, u sužanjstvu, Bog preko proroka najavljuje novi život. Ako ih je njihov životni put odveo u sužanjstvo, u katastrofu, Bog je taj koji će im svojim zahvatom vratiti svježinu i život: vratit će ih u domovinu. Ono što je prorok Ezekijel najavio i izgledalo je neostvarivo, ipak se ostvarilo. Današnje evanđelje govori o jednom još većem ostvarenju: Isus je oživio mrtvog Lazara, koji je iz groba izašao živ!

Današnje evanđelje nije započelo baš obećavajuće i optimistički: Isusov prijatelj je bolestan. Očito je bolest bila ozbiljna kada su se bolesnikove sestre našle u potrebi da o toj bolesti izvijeste Isusa. A Isus se baš nije požurio ozdraviti Lazara nego je rekao da ‘ta bolest nije na smrt, nego da se proslavi Sin Božji‘. I Lazar je umro. Čuli smo da se Isusovim učenicima uopće nije išlo u Judeju i to iz vrlo jednostavnog i ljudski razumljivog razloga, na što su podsjetili i Isusa: ‘Pa tamo su te već nekoliko puta htjeli kamenovati‘. I apostoli su istinski odahnuli kada su nakon blagdanskih svečanosti u jeruzalemskom hramu živi i zdravi napustili Jeruzalem. I zato su, kad im je Isus rekao da ‘Lazar spava‘, odvratili da je to znak da će ozdraviti, pa onda i nema pravog razloga ići u opasnost. A onda su čuli da je Lazar već umro, ali da Isus ipak ne kani odustati od puta u Judeju. I tada su, onako rezignirano, pesimistički rekli preko apostola Tome: „Hajdemo da i mi umremo s njim.“

Susret s Martom i Marijom, Lazarovim sestrama:, rasplakao je i Isusa. Premda je znao da će uskoro oživjeti Lazara – ne uskrisiti nego oživjeti – Isus je ipak, potresen žalošću svojih prijatelja, i sam zaplakao. Marta se raduje Isusovom dolasku, ali misli da je Isus ipak zakasnio: Lazar je umro i kako je to već četvrti dan od smrti, to sigurno nema smisla ni otvarati grob jer u njemu pokojnik već zaudara.

No, Isus ipak traži da se grob otvori. Prije oživljavanja Lazara Isus upućuje svome nebeskom Ocu molitvu, i to tako glasnu da je mogu čuti i svi okupljeni. Rekao je da baš zbog okupljenog mnoštva i govori tako glasno! Pritom Isus ne moli nebeskog Oca onako kako mi ljudi najčešće molimo: ‘da nas Bog usliša‘, nego se Isus jednostavno obraća nebeskom Ocu sa zahvaljivanjem što su On i nebeski Otac tako složni, tako ujedinjeni da Lazar po njihovoj zajedničkoj volji mora oživjeti. Još jednom treba reći da Lazar nije uskrsnuo nego je samo oživljen – i nakon nekog vremena je opet umro. Uskrsnuće, u kršćanskom smislu te riječi, podrazumijeva ustajanje iz smrti na posve nov način postojanja i života. Nama je taj uskrsni način postojanja i života nedokučiv, a drugačijost uskrsnog života se pokazuje primjetljivom kada uskrsli Isus ‘dolazi‘ k apostolima premda su vrata zatvorena. Lazarovo ustajanje iz groba jasni je i jaki pokazatelj da je izvor života u Isusu, da je on ‘uskrsnuće i život‘.

Evanđelje završava zaključkom da su mnogi Židovi povjerovali u Isusa kad su vidjeli što je učinio. Pa stvarno je istinsko veselje ljudi zbog ovakvog ‘rješenja života‘: uskrsnuti nakon smrti i vječno živjeti. Vjerovati u takav tijek i smisao ljudskog života doista ljudima donosi i utjehu i smisao: kako radosnih tako i teških životnih situacija. Upravo o tome piše apostol Pavao u svojoj poslanici, čiji smo kratki ulomakmalo prije čuli.

Pavao piše da se mora primjećivati razlika između kršćanskog i nekršćanskog načina života. Apostol Pavao se doduše izrazio malko drukčijim riječima, što i nije nešto čudno ako znamo da je on to pisao prije 2.000 godina. Tako Pavao piše da se ‘život u tijelu ne može Bogu svidjeti‘. No, pa i nije tako teško razumjeti što je to ‘život u tijelu‘: to znači brigati se samo za tjelesne potrebe. Takvim ljudima je najvažnije pribaviti si materijalna sredstva za što bolji životni standard. Da li je to pošteno ili se pritom vara i iskorištava bližnjega, to za te ljude uopće nije važno. Suprotnost ‘životu u tijelu‘ jest, piše apostol Pavao, ‘život u Duhu‘. To je ‘Duh Božji koji prebiva u čovjeku‘ i nadahnjuje ga i osposobljava da čovjek može živjeti i za druge, za svoje bližnje. Najbolji primjer takvog života dan nam je u Isusu Kristu, kako smo to čuli u zbornoj molitvi na početku sv. mise: „Gospodine, Bože naš, tvoj se Sin iz ljubavi za svijet predao u smrt.“ I nakon ove zadivljujuće konstatacije slijedi uistinu hrabar nastavak molitve: „Daj da i mi tvojom pomoću odvažno stupamo putem njegove ljubavi.“ Samo čuti te riječi nije baš obično, a onda još moliti da ‘mi budemo takvi‘ uistinu je ono što nadmašuje našu ljudsku narav.

Za Pavla ne postoji ‘kršćanski život‘ koji se ne primjećuje. Kršćanski život je nasljedovanje Isusovih životnih vrednota, pa i onda kad je to teško, i onda kad me to ‘košta‘. O tome je ovih dana progovorio i papa Franjo: „Ima kršćana koji obdržavaju sve propise, ali su nepomični u hodu prema Bogu. Kršćanski je život, prema njima, imati sve dokumente i sve potvrde, u redu.“ Mislim na brojne kršćane, nastavlja papa Franjo, na mnoge katolike: na katolike bez žara, pa čak ukiseljene! Oni imaju opravdanje: Da, takav je život.., Idem na misu svake nedjelje, no bolje je ne miješati se, vjerujem za svoju dušu, ne osjećam potrebu dugome prenositi vjeru…

I, nastavlja papa: ‘Svatko u svojoj kući, miran život… Ako nešto učiniš, kore te. Ne, bolje je ovako, nemoj riskirati… To je bolest tromosti, kršćanske tromosti, koja ubija apostolski žar, kršćane čini nepokretnima, mirnima, ali ne u dobrom smislu riječi. ‘To su neosjetljive osobe, njih ne zanima naviještanje Evanđelja‘ – ustvrdio je Sveti Otac.

Trudimo se da se ove riječi pape Franje ne odnose na nas: neka naš život bude primjetljiv kao kršćanski. Budimo Isusovi prijatelji za života, pa da anđeli na kraju života reknu Isusu za svakoga od nas: „Isuse, prijatelj ti je umro.“ I da nas Isus onda uskrisi za život u vječnosti.