Isus i mama su ‘dobri pastiri’

4. USKRSNA NEDJELJA

(A-2014)

Svake godine na 4. uskrsnu nedjelju čita se evanđelje u kojem Isus samog sebe predstavlja ‘dobrim pastirom‘, pa se zato ta nedjelja simbolično i zove ‘nedjeljom Dobrog Pastira‘. Vjerujem da je iz današnjeg evanđelja lako razumjeti kako je ‘s dobrim pastirom i ovcama dobro‘. Isus govori također i o nekome po kome ovcama i nije dobro, takvoga Isus i ne naziva ‘pastirom‘, ni dobrim ni lošim, nego takvoga Isus naziva jednostavno ‘kradljivcem i razbojnikom‘.

Ne trebamo se previše čuditi ako ovu Isusovu prispodobu baš najbolje i ne razumijemo, jer mi nemamo nikakvo iskustvo čuvanja ovaca, kad ni sami apostoli – kako piše u evanđelju – nisu razumjeli ‘što im htjede time reći‘. A oni su imali iskustvo i čuvanja i vođenja pravih ovaca. Za bolje razumijevanje ove prispodobe i nama valja znati ponešto od toga.

Dakle, ovce su najčešće čuvane u nekom ograđenom toru s jednim vratima. Uz ta vrata je noću spavao jedan pastir koji je čuvao ovce u toru. Nisu ovce komad sira ili kanta mlijeka da bi ih se moglo nečujno prenijeti kroz vrata, pa makar taj pastir na vratima i spavao. Zato je ‘kradljivac i razbojnik preskakivao ogradu‘ tora što dalje od vrata da ga čuvar koji spava na vratima ne bi čuo.

Sad nam biva jasnije kad u nastavku evanđelja Isus za samog sebe kaže: „Ja sam vrata ovcama… Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ Nakon ovih Isusovih riječi je posve jasno da u ovoj Isusovoj prispodobi u tom Dobrom Pastiru trebamo prepoznati samoga Isusa, a u ovcama trebamo prepoznati ljude, tj. same sebe.

Nije nam teško sjetiti se kako mnogi ljudi odbijaju ‘biti ovce‘ jer u tom nazivu prepoznaju nekakvu tešku podređenost nekomu, a danas bi svatko htio ‘biti svoj’: živjeti kako hoće. Tu se sad doista valja sjetiti da je baš Isus dopuštao ljudima da žive kako hoće jer su svi njegovi pozivi na ‘određeni način života‘ bili nadopunjeni riječima ‘ako hoćeš‘. Dakle, Isus doista nikoga ne sili…, ali svima nudi… sve poziva… i onda dodaje što će biti s čovjekom koji se odazove njegovu pozivu! A Isus, Bog i čovjek, valjda najbolje zna za kakav život je stvoren čovjek; valjda najbolje zna kako da taj život čovjek proživi na zemlji da bi postigao i vječni život u nebeskom raju. Pritom je nemoguće pronaći Isusovu ponudu i poziv koji bi ujedno uključivali ‘raj na zemlji‘ za one koji mu se odazovu. Baš obratno: Isus govori da će življenje po njegovim uputama kod mnogih ljudi izazivati otpor i bijes koji se neće zaustavljati samo na riječima nego će prerasti i u stvarne progone, pa čak i u ubijanje Isusovih učenika. Čitao sam na internetu kako su nedavno muslimanski pobunjenici u Siriji doista na križ raspeli trojicu kršćana, koji su nakon tri dana teških muka na križu doista i umrli.

A valjda se još sjećamo kako su nedavno i u našoj domovini, prije referenduma o braku kao zajednici žene i muškarca, pogrdnim imenima bili nazivani kršćani i svi oni koji prihvaćaju životnu stvarnost da je Božji promisao da žena i muškarac tvore zajednicu koja se naziva brakom, i koja omogućuje rađanje novih ljudi. Neki ‘novi pastiri‘ našega vremena preskaču tu ogradu čovjekova dostojanstva, kao Božjeg stvora, pa mu nude tobožnji napredak unatrag: da čovjek postane samo živina. Takav život na način živine čovjeka unazađuje i oduzima mu dostojanstvo Božjeg stvora. A bez Boga čovjekov je život kratkovjek i bez pravoga smisla.

Ovdje nas, u podnošenju pogrdnih naziva, može nekako umiriti i utješiti ono što piše apostol Petar u današnjem odlomku Poslanice: „Ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim.“ Zašto je ‘Bogu milo’ ako dobro čineći trpimo? Pa prvotni je razlog očito u tome što ‘dobro činimo’! A drugi razlog je valjda u tome što svojim trpljenjem pokazujemo da smo dosta jaki da na trpljenje ne uzvraćamo tako da i zbog nas ‘još netko trpi‘. Kako bismo mi po svojoj naravi vjerojatno uzvratili po onoj izreci ‘oko za oko, zub za zub‘, to nam apostol Petar daje ‘primjer nad primjerima‘: trpljenje samoga Isusa Krista. Sve Isusovo trpljenje, piše apostol Petar, bilo je ustvari njegovo preuzimanje naših grijeha na sebe, kako bi ih onda mogao oprostiti svima koji to zamole. Nešto slično kao kad roditelji preuzmu na sebe odgovornost za svu štetu koju počine njihova maloljetna djeca. I zato djetinjstvo može biti bezbrižno: za ‘ono dobro‘ te pohvale, a za ‘ono loše‘ odgovaraju i štetu nadoknađuju roditelji. Naravno, djeca se onda postupno odgajaju i vježbaju da čine što manje štete jer shvaćaju: najprije da nije dobro činiti nešto loše, a k tome i zato jer vole svoje roditelje. Posebnu ulogu u tom odgajanju djece imaju majke.

Danas Katolička crkva širom svijeta slavi i ‘majčin dan‘ sa željom da svim majkama reknemo ‘veliko hvala‘ za svu ljubav koju žive za svoju ‘malu i veliku djecu‘. Naravno, mi kršćani još i molimo za sve majke da im Bog i dalje daje nadahnuće i snagu da ‘budu majke‘, davateljice života novim i novim naraštajima.

Zato neka Isus, kao Dobri Pastir, vodi sve majke: da budu blagoslov za svoje obitelji u svakodnevnom životu. Ako za svoju ljubav i rad u obitelji rijetko dobe zahvalu, a plaću u novcu još rjeđe, neka ipak ne posustanu jer ‘velika je plaća vaša na nebesima‘, obećao je Isus svima koji čine dobro. A ‘ovo na zemlji‘ ionako brzo i prebrzo prođe. Dobri Pastir nas sve želi voditi ovim svijetom tako da u nebo stignemo. Pa, slijedimo ga i u tugama i u radostima svoga života.