Pravim putem se na pravo mjesto stiže

5. USKRSNA NEDJELJA

(A-2014)

        U današnjem evanđelju Isus govori apostolima o vječnom životu. Pritom se služi slikama iz našeg zemaljskog života pa govori o ‘mnogim stanovima kod nebeskog Oca‘. Makar je danas ogromna većina ljudi okupirana običnom svakodnevicom, ipak je posve sigurno da u svakom normalnom čovjeku tinja želja za vječnim životom. Rekao je Isus apostolima i to da oni ‘znaju put’ do tih nebeskih stanova, a on im ide pripraviti mjesto. Izgleda da je Isus ipak ‘precijenio’ svoje apostole u njihovu shvaćanju svega onoga što im je on govorio. To neshvaćanje glasno je izrekao apostol Toma – to je onaj ‘nevjerni Toma‘ – koji je očito htio imati čvrste dokaze onoga što Isus govori pa zato veli Isusu da oni ‘ne znaju kamo ide pa zato ne mogu znati ni put kojim se tamo stiže‘. Mi znamo da svaki put nekamo vodi. Ako smo već nekad ranije prošli nekim putom, onda na slijedećem putovanju komotnije putujemo: znajući da će nas taj put sigurno odvesti do cilja. Ako pak nekim putem idemo prvi put, onda se oslanjamo na iskustvo onih koji su prošli prije nas i koji su stigli na cilj putovanja. Isus govori da ide pripraviti mjesto svima onima koji će za njim doći. Dakle, Isus je prije nas prošao životnim putem na zemlji i stigao u vječnost.

Isus odgovara apostolu Tomi: ‘Ja sam Put i Istina i Život‘. I dodaje da se samo po njemu može stići do Oca nebeskoga. I još veli Isus da se toga Oca nebeskoga najbolje može upoznati po Njemu samom. Onda se u razgovor uključio apostol Filip s prijedlogom da im Isus ‘pokaže Oca‘ i da će im onda to ‘biti dosta‘. Isus mu odgovara: „Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?“ U tom pitanju može se prepoznati ujedno i blagi prijekor.

A Filip se družio s Isusom tek tri godine. Što bi onda tek svakome od nas mogao reći Isus kad se mi s njim po sakramentima i molitvi družimo znatno više od tri godine… i još ga u mnogočemu ne poznajemo. A baš zato je Bog po Isusu i došao među ljude da ga ljudi mogu lakše spoznati. Prije toga Bog se je ljudima javljao po mnogobrojnim prorocima, koji su među svojim suvremenicima uglavnom vrlo loše prošli, kako to možemo u Bibliji i pročitati. Praktički svi proroci su bili proganjani, a mnogi su bili i ubijeni. No, pa ni sam Isus nije ništa bolje prošao među ljudima: i on je bio proganjan, a na kraju i kao najgori razbojnik na križu ubijen.

A što to apostolima nije bilo jasno? Nije im bilo jasno Isusovo naviještanje života nakon uskrsnuća. Razlog je vrlo jednostavan: da bismo nešto razumjeli mi ljudi si to želimo nekako predočiti. A ne može se ‘predočiti’ nešto: što očima nije vidljivo, što rukama nije opipljivo i što uši ne mogu čuti. A upravo očima, rukama i ušima mi spoznajemo stvarnost oko sebe. No, ipak ne spoznajemo svu stvarnost! Dobrota, ljubav, velikodušnost i još podosta duhovnih stvarnosti doista nam nije moguće predočiti si nego ih možemo spoznati tek po nekim konkretnim pojavnostima u našemu životu. Osobito nam te duhovne vrijednosti fale onda kad ih nema! Onda se u čovjeku javlja nezadovoljstvo i nemir. Mnogi ljudi našega vremena to nezadovoljstvo i nemir želi umanjiti upotrebom raznih opijata ili pak nagomilavanjem materijalnih dobara i društvenim položajem.

Nemir i nezadovoljstvo pojavili su se i među prvim kršćanima, kako smo to čuli na početku današnjeg 1. misnog čitanja. Bio je prigovor apostolima da se jedni zanemaruju nauštrb drugih. Radilo se konkretno o brizi za udovice, koje su u ono doba doista bile najugroženija skupina ljudi. Zanimljivo je, i važno je, zamijetiti kako apostoli nisu omalovažili njihove prigovore, nisu im rekli zašto se gnjave s ovozemnim sitnicama dok oni govore o uskrsnuću i vječnim dobrima. Ipak su smatrali da ne bi bilo pravo da napuste tu službu naviještanja uskrsnuća i vječnosti, službu i zadatak koji im je dao uskrsli Isus, pa da se bave onim što mogu dobro obavljati i drugi ljudi u zajednici.

Očito je apostolima Duh Sveti nadahnuo dobro rješenje koje su prihvatili svi u zajednici: izabrali su sedmoricu čestitih ljudi u koje su imali povjerenja da će dobro obavljati povjerenu im službu. Jedan od te sedmorice izabranih bio je tako revan u svojoj službi da je uskoro podnio i mučeničku smrt svjedočeći za uskrslog Isusa. To je prvi od sedmorice spomenutih: sv. Stjepan. I opet smo nehotice ušli u našu suvremenost: jer i opet se od kršćana traži ustrajnost i hrabrost u naviještanju i življenju kršćanske vjere. Za dva tjedna opet ćemo u život ispratiti jednu generaciju krizmanika, mladih vjernika naše župe. Jesmo li uspjeli tako im prenijeti vjeru da će je oni uskoro moći usvojiti kao svoju životnu vrijednost?! Zašto kažem uskoro?! Zato što me ne brine to što će neko vrijeme nakon krizme htjeti ‘pokazati svoju samostalnost‘ tako da se ‘oslobode onoga što su dosad morali‘. Pitanje je kad ih prođu te godine: u kojima nisi više dijete a nisi još ni odrasli, hoće li onda vjera biti neki oslonac njihova života? A stvarno nije romantično ‘popikavati se‘ u životu kad nemaš čvrstog oslonca. Onda te toliko toga oduševi, ali i toliko toga razočara! U tom prenošenju vjere najveću ulogu i odgovornost ima obitelj, odnosno roditelji. Slaba je, zapravo nikakva potpora mladima, ako ih tata ili mama nedjeljom dovezu na sv. misu, i oni odu doma do svršetka sv. mise. Na takvom prijetvornom temelju ne može se izgraditi osobna vjera mladog čovjeka. A vjera temeljena na običaju se lako ostavi, ako se običaji okoline izmijene.

Zato za ljude trajno vrijedi poziv apostola Petra s početka današnje poslanice: „Ljubljeni: Pristupite Gospodinu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran…“ I apostol Petar je već onda bio svjestan da mnogi ljudi neće prihvatiti Isusa kao temelj svoga života pa će im on biti ‘kamen spoticanja i posrtanja‘. Nedavni jaki vjetar nije srušio ništa što je bilo čvrsto i zdravo, premda je bilo neugodno, pa tako ni protivnici kršćana neće moći ‘srušiti‘ današnje kršćane, premda im mogu prirediti mnoge neugodnosti, pa i trpljenja. Slijedimo uskrslog Isusa koji je ‘i Put i Istina i Život’. Bez Krista čovjek živi samo do smrti, a po uskrslom Kristu čovjek preko smrti prelazi u vječni život. A to je punina života.