Isus moli i poziva nas na molitvu – onda znamo čiji smo

7. USKRSNA NEDJELJA

(A-2014)

         Odlomak današnjeg evanđelja nam donosi Isusovu molitvu pri kraju posljednje večere, malo prije negoli će sa svojim učenicima otići u Maslinski vrt gdje će biti uhićen. Vjerojatno je već na prvi pogled moguće zamijetiti poprilično svečani ton ove Isusove molitve što uistinu odudara od grube stvarnosti koja će se vrlo skoro početi odvijati. Njegovi učenici, za koje ovdje moli, vrlo skoro će ga ostaviti i razbježati se.

Na samom početku ove svoje molitve Isus predstavlja samoga sebe: govori o stvarnosti koja je bila prije negoli je postao čovjekom, čak ‘prije negoli je svijeta bilo‘. Isus govori da je svojim dolaskom u svijet, i time što je postao čovjekom, on pred ljudima proslavio Boga, svoga nebeskog Oca. Proslavio je Isus nebeskog Oca tako da je svojim životom koji je potrošio za ljude, svojom smrću za ljude, pokazao koliko je nevjerojatna Božja ljubav prema ljudima. To je Židove sablažnjavalo a poganima je bila ludost: Bog pa da trpi!

U nastavku svoje molitve Isus iznosi svoje uvjerenje da će nebeski Otac i njega, Isusa, proslaviti i pred sobom i pred ljudima. Proslavit će ga tako da ga uskrisi od mrtvih i tako ovjerovi Isusov zemaljski stil života. I onda Isus završava svoju molitvu moleći za ljude, za sve one koji ga vjerom budu prihvaćali: počevši od samih apostola pa sve do onih posljednjih ljudi koji budu živjeli ovozemaljske stvarnosti prije svršetka ovoga svijeta i početka svijeta uskrsnulih. Dakle smo u toj Isusovoj molitvi i mi današnji kršćani! Isus u toj molitvi doslovce pohvaljuje sve one ljude koji ga budu prihvatili tako jako da će moći ostavljati trag dobra na ovome svijetu. Isus veli da će se tako onda i on proslavljati među ljudima po kršćanima svih vremena i prostora. Sad smo mi, i ja i ti, ti ljudi po kojima se Isus može proslavljati u svijetu: onoliko koliko smo mi prepoznatljivi kao kršćani, kao Isusovi učenici, ovog vremena i na ovom prostoru.

Današnji kratki odlomak iz Djela apostolskih, koje smo slušali kao 1. misno čitanje, nije dao baš neku veliku nadu da će ga njegovi apostoli proslavljati među ljudima. Naime, kad je Isus uzašao na nebo, apostoli su se okupili ‘u gornju sobu‘. Valjda su se popeli na kat jednostavno zato da budu malo dalje od ljudi koji su ishodili Isusovu smrt, pa bi očito mogli i njih potražiti, ne samo da ih ‘priupitaju za zdravlje‘ nego da i njih raspnu na križ kao Isusa. Kao ljudi bili su doista u nezahvalnom, gotovo pogibeljnom položaju. I činili su ono jedino što su mogli: molili su se. Ne znamo što su molili, koje su riječi izgovarali, ali su očito molitvom dozivali u svijest sigurnost da ih Bog prati i sada dok su u pogibelji. Doista je molitva dozivanje u svijest sigurnosti da nas ljude Bog prati u našem životu. Prati nas tako da nam daje nadahnuće što činiti i jakost to i učiniti.

A onda se nama kršćanima događa nešto neobično: u zajedništvu smo sa svemogućim Bogom, a često moramo podnositi nevolje. Praktički se ne isplati biti kršćanin. Ne  samo da jednako trpimo kao i drugi koji nisu kršćani nego i na uvrede i nepravde ne smijemo istom mjerom uzvraćati. To je kao da u nekom sportu tebe često ‘fauliraju’, a ti ne smiješ jednakom mjerom vratiti…

Ovu i ovakvu logiku ponašanja i života mogu razumjeti samo oni koji se vole: oni su sposobni nepravdu pretrpjeti, a ne nepravdom uzvratiti. Tu su sigurno brojni supružnici najbolji i najčešći primjer – oni pak koji nisu za to sposobni ili u nemiru žive ili se rastanu. Jednako tako i roditeljska ljubav se ne gasi premda djeca na ljubav ljubavlju ne uzvraćaju. No, pa u takvoj kući, u takvoj obitelji, gdje se trpljenje radije podnosi negoli da se trpljenje drugome nanosi, u takvoj je kući i obitelji ljepše i radosnije živjeti.

Zato je i apostol Petar napisao: „Ljubljeni: radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva. Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog tog imena.“

I stvarno su kršćani, brojni i brojni kršćani, kroz ovu dvijetisućljetnu povijest, ostavili toliko traga dobrote, učinili su toliko na poboljšanju ljudskoga života, da svi propusti u dobru i sve pogreške koje su također učinili brojni kršćani, ne mogu umanjiti, a još manje poništiti veličinu i dostignuća kršćanske vjere. Radujmo se što smo i mi dio toga ogromnoga dobroga mnoštva pa nastojmo da i dalje po nama svijet bude ljepši i bolji. Najjednostavnije rečeno: bilo bi vrlo tužno i ružno, ako bi našim bližnjima bilo bolje kad nas ne bi bilo… i zato neka bude primjetljivo da među svojim bližnjima ostavljamo ‘trag dobra‘, da je onima s kojima živimo i radimo doista bolje i ljepše negoli bi im bilo da nas nema.

Da, za to je Isus molio: i za mene i za tebe.