Bojmo se da Božju ljubav ne odbacimo
12. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2014)
Zaljubljenici u nogomet ovih su dana jako zauzeti: mnogi od njih manje spavaju, na brzinu jedu, a često se i srde i žaloste zbog sportske nepravde ili nesreće svojih ljubimaca. Koliko bi samo prigovora uputili: i sucima, i igračima, i izbornicima. A svi koji su napadani se brane da su postupili ispravno. Tako je to među nama ljudima: uvjereni smo u svoju ispravnost i tuđu grešnost. Nije to karakteristika samo našeg vremena: tako se mi ljudi ponašamo od samih svojih početaka. U raju zemaljskom Adam se za svoj grijeh opravdavao Evom, Eva se opravdavala Zmijom. A tako će valjda biti i do kraja ljudskog roda na ovom svijetu. I u taj i takav svijet ljudi uključio se i sam Bog na način čovjeka po Isusu koji je tridesetak godina dijelio ljudsku stvarnost od rođenja pa do smrti. Već za života na zemlji imao je brojne pristaše koji su ga oduševljeno slijedili, a imao je i brojne protivnike koji su ga odbacivali dotle da su za njega zatražili i smrtnu osudu. I u svom traženju su zakratko uspjeli. Uskrsnuće je pokazalo da Božju ljubav nisu mogli pobijediti.
I onda nam taj tako stradali Isus u današnjem evanđelju kaže: „Ne bojte se ljudi.“ A od ljudi je tako teško stradao: ubijen je. A znao je Isus da će ga ljudi ubiti i zato je dodatno pojasnio: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“ Taj Netko je Isusov nebeski Otac, za kojega je i nama rekao da ga smijemo zvati ‘svojim ocem‘ – što u molitvi Očenaša valjda svakodnevno i činimo. Mnogi bi sada mogli pitati, pa i prigovoriti, kakav je to otac kojega se treba bojati?! Nemali broj očeva danas se boji svoje djece koja znaju koji telefonski broj treba nazvati da tata i mama budu ‘u škripcu‘. Danas se mnogi ljudi ne boje Boga, a ljudi se boje. Ne boje se varati i krasti, čak ubijati … a boje se ljudi: pa oko svojih kuća postavljaju visoke ograde, video nadzor i zaštitare. Oni koji izgledaju najsigurnijima, jer tobože sve imaju, plaćaju najvišu cijenu osiguranja.
Stvarno je zanimljivo da Isus nije za ljude dokinuo ‘strah pred nebeskim Ocem‘, premda im je rekao da ih nebeski Otac neizmjerno ljubi. Baš zato što ih ljubi, ljubi tako da im je namijenio vječni život u svom društvu, Bog ne da ljudima da sami sebe upropaste, a da ne budu na to upozoreni. A Bog je ljude obdario tolikim dostojanstvom i slobodom da se ljudi mogu: i za Boga odlučiti i od Boga odmetnuti. Nešto slično kao što to mogu učiniti i djeca prema svojim roditeljima.
Od samih početaka ljudskoga roda, od čovjekova odmetnuća od Boga, Bog je slao ljudima svoje izaslanike da ih pozivaju na ispravni život Božjih stvorova kako bi mogli vječni život doseg-nuti. Vrlo često ti su Božji izaslanici, koje najčešće zovemo prorocima, morali ljude i ‘zašpotati‘: opomenuti ih grubim riječima. Jednoga takvoga Božjeg izaslanika susreli smo danas u 1. misnom čitanju: to je prorok Jeremija, koji je djelovao približno šest stoljeća prije Isusa. Današnji kratki odlomak opisuje velike neugodnosti koje je doživio Jeremija od ljudi koji su odbijali njegove pozive i kritike. Čuli smo ga kako se jada da je ostao i bez prijatelja. Očito treba hrabrosti biti prijatelj nekome tko ima puno glasnih protivnika. Iz riječi proroka Jeremije lako se dade razabrati koliko je teško biti prorok, koliko je teško govoriti istinu i biti prvi koji će dizati glas jer je komotnije ponašati se po sistemu ‘baš me briga‘ i ‘nije moja stvar‘. No, tako se problemi ne rješavaju nego samo odgađaju.
No, uza svu nevolju koju je imao s ljudima, prorok Jeremija je bio uvjeren da ima i jakog i vjernog prijatelja: samoga Boga. I uvjeren je da će se pred Bogom ti svi njegovi neprijatelji i progonitelji morati ‘postidjeti veoma‘ i da neće uspjeti u svojim naumima, i da zlo neće trajno nadvladati dobro. Zato je za svaku zajednicu sreća i uspjeh ako se nađu grupe ili pojedinci koji su spremni ‘izdržati u dobru bez obzira na sve‘, jer onda takva zajednica uspješno rješava probleme i ima stvarni napredak.
Apostol Pavao pokušava protumačiti stalnu borbu između dobra i zla u svijetu usporedbom Adama i Krista. Osnovna misao usporedbe je ova: kao što je grijeh ušao u svijet preko Adama – i s njim smrt, koja pogađa sva ljuska bića… tako je preko Krista došla u svijet pravednost – i s njom vječni život. Bez ulaženja u podrobnosti ove problematike, apostol Pavao naglašava kako je pogubni učinak na ljude imao Adamov grijeh i kako je preobilna Isusova milost prema ljudima kojima oprašta grijehe. Pritom, piše apostol Pavao, Isus Krist je neusporedivo dobrotvorniji prema ljudima negoli što je Adam štetan. Isus nije čekao da se grešni ljudi pokaju i obrate nego im je prethodno darovao ljubav koja ih poziva na obraćenje. Još kao grešnika Bog traži čovjeka da ga obdari ljubavlju!
U svakom vremenu, pa tako i ovom našem, treba se usuditi biti Kristov! Umjesto gledanja što će reći prolazni i nesavršeni ljudi, Isusovi učenici trebaju gledati što će o tome reći Bog: čiji sud ostaje za vječnost. Isus kaže da će na tom sudu pred nebeskim Ocem on sam priznati kršćanina kao svoga čovjeka: koji može ući u nebesku radost, kao što je kršćanin u zemaljskom životu Isusa priznavao svojim učiteljem.
Duga kršćanska povijest, a u manjoj mjeri i naše vlastito iskustvo, pokazuju da su kršćani često u situaciji proroka Jeremije dok se pita ‘što mu to treba‘… da bi to pitanje ipak brzo zamijenio ‘predanjem u Božje ruke‘, u Božje vodstvo. Svakoga kršćanina današnje evanđelje jednostavno pita: „Je li Isus u tebi jači od obzira prema ljudima?“ Iako će i Isusov učenik kao i vrabac ‘pasti’ – jer jednom mora pasti – to ipak zbog Božje ljubavi koja ne prolazi, u tom padu neće ‘propasti’ nego smrću i uskrsnućem u vječni život ući. Ako se Bog brine o vrapcima, zar neće još više o nama ljudima, svojim najvrednijim stvorovima?!
