S Isusom se jaram života može nositi

14. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2014)

         Zanimljiv je i kompliciran naš ljudski život. To se već primjećuje na pojedinom ljudskom životu ‘od kolijevke pa do groba‘, a još više kad se promatra duga ljudska povijest. Pritom svako vrijeme ima svoje radosti i muke, svoja nadanja i strahove. Očito i Bog s time računa kad djeluje u ljudskoj zbilji pa na razne načine pokazuje svoju brigu za ljude: poneki put im šalje proroke koji ‘grubo govore‘ najavljujući nevolje i muke, a sve sa željom da se ljudi pokaju za svoj grešni način života i da se poprave; a onda pak Bog šalje proroke koji u teškim vremenima ljudima ‘vraćaju nadu‘ da nije sve izgubljeno makar je življenje teško.

Jedan od takvih Božjih poslanika među ljudima je i prorok Zaharija. Čuli smo njegove utješne i umirujuće riječi o dolasku Spasitelja, ‘pravičnog i pobjedonosnog, koji jaše na magarcu‘. Ako je ‘pravičan‘, pa to je već više od polovice želja, a ako je još i ‘pobjedonosan‘, onda je uspjeh očito cjelovit.

Ljudska povijest inače pokazuje da su uspješniji bili ‘silnici‘, a ne ‘mirnici‘. No, s druge strane se pokazuje da je taj uspjeh silnika bio kratkovjek… jer su onda došli neki drugi silnici koji su zamijenili one prijašnje. Za veliku većinu ljudi kojima su ti silnici upravljali, najčešće se je malo toga izmijenilo: a i u tim izmjenama više puta je bilo važnije ‘čiji si‘ negoli ‘kakav si‘.

Mnogo više uspjeha i koristi za ljude donijeli su oni koji su tiho i polako mijenjali svijet i ljude. Najbolji i nenadmašni primjer nam je Bogočovjek Isus. Kolike su promjene na bolje nastale u svijetu pod Isusovim utjecajem teško je i nabrojiti ukratko. A tako je nenasilno djelovao, i tako jadno završio život na ovome svijetu, da su ga i njegovi najbliži ostavili – posve razočarani. I ti Isusovi ljudi su bili posve neuki, a nadali su se prvim mjestima u zemaljskom kraljevstvu koje će Isus osnovati. I ne bismo mi danas ništa znali o Isusu, sve bi palo u zaborav prošlosti, da nije on svoje ljude opskrbio ‘svjetlom i silom Duha Svetoga’.

U današnjem odlomku evanđelja Isus naziva svoje učenike ‘malenima‘ kojima je Bog objavio ‘tajne nebeske‘ i ‘tajne ljudske‘. A tko je upućen u ‘takve tajne‘ taj nije malen u svom postojanju i svom dostojanstvu premda mu ljudi svijeta ne priznaju ‘veličinu‘ i uspjeh. U ovom kratkom odlomku evanđelja Isus predstavlja samog sebe kao izvor i primjer života. I on jednostavno poziva ljude da ga slijede životom. Pritom govori da njegov ‘jaram‘ života nije težak. Kakva suprotnost: jaram pa da nije težak?! Kakav je to jaram koji ‘nije težak‘? To je jaram koji se nosi skupa s Isusom i za koji se zna kamo vodi: spokoju duše.

Budući da Isus pozna svakog čovjeka, s njegovim kvalitetama i manama, on ujedno i najbolje zna kakav je životni put najprikladniji za svakoga pojedinog čovjeka. Slikovito rečeno: Isus zna kakav jaram tko može nositi. Već je puno puta rečeno da Bog svoje ljude ne oslobađa od nevolja nego ih osposobljava da i u nevoljama izdrže i posvjedoče: i svoju ljudsku i svoju kršćansku veličinu.

Eto, Bog nas ljude pozna još sigurno puno bolje negoli izbornik svoje nogometaše: zna s kakvim nas je sposobnostima stvorio i u kakve nas je životne okolnosti stavio živjeti. Najkraće rečeno: zna i za naše olakotne i otegotne okolnosti života i ne moramo mi ništa ‘Bogu tumačiti’. Mi zapravo trebamo u molitvi, tj. u nadahnuću koje preko molitve dolazi, pokušati što bolje pronaći taj nama namijenjeni plan života, otkriti u sebi sposobnosti koje su nam za takav Božji plan našega života dane, i onda taj plan našega života ostvarivati u konkretnim situacijama s našim bližnjima. Tu nažalost moramo priznati da poprilično često nismo ‘maleni’ u prihvaćanju Božjega plana, nego bismo mi htjeli ‘Boga prisiliti’, ili ljepše rečeno barem ‘Boga navesti’, da nam omogući ostvarenje naših životnih planova. I nije nikad Bogu problem oprostiti nam naše grijehe i promašaje, problem mu je izaći na kraj s našim lijenostima i izmotavanjima ‘zašto’: zašto baš ja i zašto baš tako?! Molitva je uspostavljanje ‘dobrih vibracija’ s Bogom: usklađivanje svojih želja s Božjim planovima za naš život.

Sveti Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima piše kojim je to ljudima lakše prihvaćati Božji plan u svom životu: u kojima ‘prebiva Duh Kristov‘! Pavao piše da je ljudsko spasenje ‘Božji dar‘. I kršćaninov život pokazuje da li je u njemu Duh Kristov ili nije. To jednostavno ne može biti nezamjetljivo. ‘Živjeti po tijelu‘ za apostola Pavla zapravo znači ‘otarasiti se Boga‘. A bez Boga čovjek je strašno krhak i kratkovjek: i najzdravije tijelo jednom klone zbog bolesti ili starosti. I na kraju umre! Mora se opet i opet reći da je mnogim ljudima valjda najteže prihvatiti Božju opstojnost jednostavno zato što bi to značilo da će na kraju svoga zemaljskog života tom Bogu morati ‘polagati račun‘: u što su utrošili svoje godine i svoje sposobnosti kojima su bili obdareni. Još je donekle razumljivo ako to tako čine mladi ljudi, tamo negdje do četrdesete godine života, ali ako se tako čovjek ponaša i nakon pedesete, onda je to već zabrinjavajuće. Naime, u pedesetim godinama života već se mogu primjećivati rezultati uloženog truda: i u obitelj, i u društvo, i u poslove kojima se čovjek bavi. Također u tim godinama čovjek već vidi da nema više mnogih od onih s kojima se družio, ili poslovno surađivao…, i je li onda dovoljna plaća samo onaj ‘spomenik nad grobom’?!

Prejednostavno i prejadno bi bilo živjeti samo ‘od kolijevke pa do groba‘: makar kolijevka bila dijamantima optočena, a grob pravo brdo skupocjenog kamena. Na našu utjehu i radost uskrsli Krist, koji je temelj naše kršćanske vjere, nudi nam mnogo više… i u toj ponudi nas zapravo podsjeća da smo po Božjem promislu i za mnogo više stvoreni… i zato je pravo rješenje dopustiti da nas ‘Duh Kristov‘ vodi kroz ovaj život u vječni život. U zajednici kršćana puno se je teže ‘pogubiti‘ u životu, utabanom stazom sigurnije se ide nepoznatim prostorom. A svatko od nas kroz ovaj život na zemlji ide samo jednom. Uz Krista se ne luta. Bog daje najbolje odgovore, a đavo izlike.