Bog je strpljiv, a mi budimo uporni u dobru
16. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2014)
Kada ‘mali ljudi‘, ne misli se mali u centimetrima, dođu na neki ‘položaj‘ s kojim dobiju vlast – nad većim ili manjim brojem ljudi – tada vrlo često ti ‘mali ljudi‘ postanu grubi u ponašanju prema svojim podređenima. Valja im je u podsvijesti jasno da samo zbog svog položaja mogu ‘komandirati‘ ljudima, inače nemaju u sebi tih sposobnosti. Zato postaju grubi da bi ih se ljudi plašili i ne bi im palo na pamet da njih ugroze. ‘Veliki ljudi‘ se ne plaše da bi im netko mogao ‘ugasiti veličinu‘.
Neusporediva veličina s bilo kim i s bilo čim jest Bog. Ljepota svemira i raznolikost ljudi dio je priče o Božjoj veličini. Kad gledamo neke velike građevine ili se služimo zamršenim aparatima, nerijetko s divljenjem pomislimo na one koji su to napravili. I s pravom kažemo: „Kapa dolje.“ Malo prije smo čuli kako pisac Knjige Mudrosti govori o Božjoj veličini: budući da je Bog uistinu svemoćni, on ne želi i ne treba svoju svemoć dokazivati pred ljudima nekakvom svojom grubošću. Pisac Knjige Mudrosti posve otvoreno piše: „… i jer svim vladaš, možeš i sve poštedjeti.“ Tako i doista ‘veliki ljudi‘ znaju biti obazrivi prema drugima, jer njima nije potrebno dokazivati se postignutim položajem – oni u sebi nose sposobnosti vrijedne poštovanja na kojem god položaju bili.
O Božjoj veličini i istovremeno velikoj obzirnosti prema ljudima pripovijeda i današnje evanđelje, kad Isus pripovijeda prispodobu o ‘kukolju i pšenici‘. U toj prispodobi prepoznajemo dugotrajnu izmiješanost ‘dobra i zla‘ u ovome svijetu. Isus je posve jasno rekao da: dobro potječe od Boga, čovjekova stvoritelja i prijatelja, a zlo potječe od Zloga, čovjekova neprijatelja i mrzitelja. U slugama koji bi htjeli ‘iščupati kukolj iz pšenice još tijekom rasta‘ možemo prepoznati sve one ljude koji tako često zazivaju Božju intervenciju nad zle ljude svoga vremena. Ne tako rijetko, kad se u svijetu događa neko zlo, može se čuti prigovor: ‘Zašto Bog to ne spriječi‘?! Jedni onda kažu: zato što Boga niti nema… a drugi prigovaraju Bogu što je nemaran…
Istinski odgovor daje nam današnje evanđelje: zato što je Bog strpljiv, ne žuri mu se… ima pred sobom cijelu vječnost: da dobro bude nagrađeno, a zlo da bude kažnjeno! Mi smo ljudi kratkotrajni na ovome svijetu i željeli bismo čim prije – praktički odmah – vidjeti plodove svoga rada. U svom poučavanju ljudi Isus je posegnuo za jednom prispodobom iz poljoprivrede koja je bila lako razumljiva i njegovim suvremenicima i nama, ljudima s početka 21. stoljeća. Sigurno smo već čuli kako je u gospodarstvu poljoprivreda ‘spora grana‘ privređivanja: mora proteći podosta vremena od sjetve do žetve, i to jednostavno nije moguće ubrzati. Mnogima se lako sjetiti kako su tijekom godine često bili nervozni, pa i ljuti, kad neke poslove u poljoprivredi nisu mogli obaviti prema zamišljenom planu… pa su onda ipak na kraju godine spoznali da su sve poslove posvršavali.
Tako nas i Bog po Isusu želi danas nekako umiriti da se pretjerano ne žestimo na loša događanja u svijetu, osobito ako ih ionako ne možemo izmijeniti ni popraviti. Moramo se truditi ‘sijati dobro sjeme‘, tj. ostavljati trag dobra u svojoj okolini i ne dopustiti da ‘sjeme zla‘ bude jače i plodnije od našeg ‘dobrog sjemena‘. Ipak je posve jasno da dobro i zlo nemaju jednaku sudbinu: nebo pripada dobrima, pakao zlima.
Promotrimo iz bližega poruku ove prispodobe. Dok je kukolj malen, praktički ga se i ne vidi u pšenici i zato ga je teško odvojiti. Tako nekako i zlo koje ljudi čine u početku često izgleda maleno i lako nam ga je opravdati: neki kažu ‘čovjek se malo zaigrao‘, drugi pak opravdavaju poznatom isprikom da neki ‘drugi čine još više zla‘… i tako se pušta da malo zlo postaje sve veće i veće. Pa valjda i najveći lopovi nisu prvo opljačkali banku… prvo su u trgovini krali sitnice. I kod prvih krađa bilo ih je jako strah, mislili su da ih ipak netko vidi i sramili su se. Poslije, kad se naviknu i počnu krasti velike vrijednosti, samo se nadaju da ih ipak neće uhvatiti u krađi.
Slično je i u vjerskom ponašanju. Najprije roditelji misle da svoju djecu uopće ne trebaju učiti moliti… jer neka to čine vjeroučitelji u školi – jer za to su plaćeni. I sad, da ne idemo iz godine u godinu preskočimo odmah na vrijeme krizmanika: na dan krizme toliki roditelji odahnu – i fizički i psihički – jer su se riješili obveze da im djeca idu na župni vjeronauk i nedjeljom na sv. misu. I tako onda u najburnijim godinama tjelesnog i duševnog razvoja mladi ostanu bez ‘Božje pratnje‘ u svom životu. Kako da onda pravilno izaberu životne vrijednosti u bučnoj i blještavoj ponudi mnogih ponuđača… kojima je najvažnije zaraditi na mladima. U Bibliji piše da se je Isus samo dvaput rasrdio: kad je izbacio trgovce iz Hrama i kad k njemu nisu pustili djecu. I djeca rastu daleko od Isusa pa se nije čuditi što se ne snalaze u životu i kopiraju krive vrijednosti: nasilje među vršnjacima, bezobzirnost u prometu, neredi na stadionima, mijenjanje partnera i život u dvoje bez vjenčanja. Ako je opravdanje da danas ‘mnogi tako žive‘, onda je to samo znak da danas mnogi kršćanski ne žive, makar jesu pokršteni. I kad se tako rodi dijete, silno im je važno pokrstiti ga. Nije mi jasno zašto takvi roditelji guraju dijete među kršćane, kad je njima samima i najosnovnije kršćanske vrednote nemoguće držati?! Dijete se krsti na temelju vjere roditelja pa se zato onda krštenje odgađa do vremena kad ta vjera roditeljima postane barem toliko važna da shvate da je crkveno vjenčanje bitno za vjernike. Dok to sami roditelji ne spoznaju, kakvog smisla ima dijete gurati među kršćane?!
Postupanje prema kukolju u pšenici, dakle prema zlima među dobrima, jasno pokazuje Božju strpljivost s ljudima. Odgađanjem kazne Bog daje ljudima priliku za popravak: da uvide svoju grešnost i za nju se pokaju. Nije baš bezazleno čuti da će na kraju kukolj biti spaljen, a pšenica će biti spremljena u žitnicu.
A sveti Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima ponovno nas, kao i prošle nedjelje, uzdiže i tješi u našim naporima da u tom ‘sijanju dobrog sjemena‘ nismo sami jer, piše on: „Duh potpomaže našu nemoć.“ Od vremena do vremena može se čuti svjedočenje pojedinih kršćana kako su u nedoumicama i poteškoćama života bili nadahnuti i ojačani Duhom Svetim, pa su mogli izdržati i učiniti i ono za što su bili prvotno uvjereni da ne mogu, da su za to preslabi. Makar se i ovdje ponovili, potrebno je reći: da mi uvijek trebamo učiniti ‘samo’ svoj dio posla, ali ga stvarno učiniti, a Bog će dovršiti.
Uzalud bismo mi sijali bilo koje sjeme, ako Bog ne bi dao rasti tom sjemenu…, ali ako mi ne posijemo sjeme, nema Bog ni čemu dati rast!