Oslonjeni na Isusa, ali stvarno oslonjeni, možemo čuda činiti

19. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2014)

I oni koji nisu baš redoviti gledatelji prijenosa nogometnih utakmica mogu se sjetiti kako su, nakon neke važne a teške pobjede svoje momčadi, brojni gledatelji na tribinama stadiona ostali još dugo slaviti tu pobjedu. Jednostavno su se radovali što su i oni navijači kluba koji pobjeđuje. One najvatrenije navijače su možda čak morali tjerati s tribina kako bi mogli zatvoriti stadion.

Današnji odlomak evanđelja nam pripovijeda kako se baš nešto takvoga dogodilo Isusu s njegovim učenicima. Čuli smo: „Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko do on otpusti mnoštvo.“ Nije nam si tako teško zamisliti raspoloženje Isusovih učenika nakon tog čudesnog događaja. Sigurno su se veselili tomu što oni pripadaju takvomu Isusu koji čini čudo. Premda su oni tek dijelili kruh i ribe koje je Isus umnožio, očito su i sebe smatrali važnima što su oni najbliži pratitelji, pa eto i suradnici, takvog čudotvorca Isusa. Valjda su željeli, barem još neko vrijeme, uživati u slavi i divljenju koje im je mnoštvo iskazivalo – pa ipak su oni učenici onoga tko je to učinio.

A nije Isus samo učenike ‘otposlao‘ daleko od zadivljenog mnoštva – i on sam se ubrzo povukao ‘u osamu‘, da se pomoli. Evanđelja bilježe da se je Isus češće, a osobito prije nekog važnog događaja, povlačio u osamu na molitvu. Premda je bio Bog i Čovjek, ipak mu je trebala ‘osama‘ da se mogne ‘družiti sa svojim nebeskim Ocem‘. Eto nam pitanja: a kada i koliko puta se mi, mi koji smo samo ljudi, povlačimo u osamu na molitvu?! Puno puta smo već čuli, a i sami se tužimo pred drugima, da je današnji ‘tempo života‘ takav da ‘nemamo vremena‘: ni za prijatelje ni za svoje ukućane. Neki još onda pridodaju vlastito čuđenje: kako se nekada sve radilo ručno pa su ljudi ipak imali više vremena, a sada uz brojne strojeve toga je vremena sve manje!? Razloga je više: bilo je više ljudi pa su u sezoni i ručno sve mogli obaviti, a van sezone su mnogi imali slobodno vrijeme… nije bilo televizije pa su se ljudi više družili … i moglo bi se nabrajati još ovakvih i onakvih razloga.

No, sada se događa još nešto drugo: uz taj ubrzani tempo života mnogi se ljudi ne žele ili ne znaju odmoriti. Jer, ako preko tjedna ubrzano i napeto živimo, zar je onda dobar izbor odmora: odlazak u trgovačke centre?! Tamo je opet gužva istih takvih izmorenih ljudi. Ni oči ni uši, pa onda ni duša, se ne mogu odmoriti jer su opet u vrevi mnoštva. Bolji bi izbor bio druženje u obitelji, s rodbinom i prijateljima: kad se tijelo odmara, a duša uživa. Naravno, za vjernike je pravi izbor i druženje s Bogom i bližnjima i na sv. misi. Ovdje bi neki rekli kako je na sv. misi dosadno jer je ‘sve uvijek isto‘. Pa kao prvo nije sve uvijek isto, osobito ako netko u misi pozorno sudjeluje. K tome na sv. misi je prisutan uskrsli Isus koji daje vrijednost i smisao ljudskom životu: najprije ovdje na zemlji a onda i u vječnosti.

Evo kako je jedan čovjek, na internetskoj stranici ‘bitno.net‘ pokušao objasniti vrijednost i važnost nedjeljne sv. mise, koja doista nije uvijek ‘nešto posebno’, nešto spektakularno. Najprije piše kako u svom životu više puta znamo satima čekati pred ambulantom, ili u pošti, ili u banci…, i u tom je čekanju rijetko kada nešto zanimljivo, ali je to sastavni dio našega života. Zatim piše kako se rado sjeća nedjeljnih večera u roditeljskoj kući: mama je dobro kuhala, a tata lijepo pripovijedao. Kad je čovjek osnovao obitelj, onda su na te večere odlazili i sa svojom djecom. Djeci je jedno vrijeme bilo zanimljivo na tim večerama, ali kad su djeca porasla, pitala su ‘da li i dalje trebaju ići na te večere, jer im je dosadno‘? Tata im je odgovorio da i dalje moraju ići na večeru ne samo zato jer baka još uvijek dobro kuha, a djed lijepo priča, nego zato jer su na toj večeri djed i baka, koji zaslužuju njihovo poštovanje. Te večere nisu samo ‘hrana‘. Zbog međusobne povezanosti u ljubavi te su večere najmanje hrana! Pismo završava s nadom da će i njegova djeca jednom sa svojom djecom zadržati tu lijepu praksu dolaska na nedjeljne večere u njegovu kuću, kad on i žena budu djed i baka. Eto nekako tako i sv. misa nije samo neki dosadan sastanak niti neki zahtjevan posao koji mi radimo za Boga, već divno čudo u kojem Isus radi s nama i za nas. Jer ako ne obnovimo na sv. misi svoje duhovne snage, opet će nas radni tjedan satirati: i tjelesno i duhovno.

Vratimo se opet današnjem evanđelju. Možemo si misliti kako su Isusovi učenici nevoljko poslušali i otplovili na drugu stranu jezera: oni bi se valjda radije još divili i čudili. A onda su doživjeli još jedno čudo: vidjeli su Isusa kako hodi po vodi. To ih je najprije jako prestrašilo, a onda su doživjeli još jedno čudo: ne samo Isus nego i jedan je apostol mogao hoditi po vodi! Nije to baš dugo trajalo – a čuli smo i zašto: jer je bio malovjeran i posumnjao je. Taj je apostol bio Petar koji se često u životu ‘zaletavao‘. Sjetimo se. Svoj hod za Isusom Petar je počeo vrlo ponizno: kad ga je Isus pozvao za apostola nakon čudesnog ribolova, rekao je Isusu da ode od njega jer je ‘grešan čovjek‘. Danas smo u evanđelju čuli kako je on prvi pošao Isusu u susret, pa makar morao hodati po vodi. Na posljednjoj večeri se junačio da je spreman i umrijeti za Isusa, da bi ga već slijedećeg dana pred jednom sluškinjom zatajio: zaklinjao se da Isusa ‘niti ne pozna‘. Ipak je na kraju života bio dovoljno jak da za Isusa doista umre.

Takav nam lik apostola Petra nije samo zanimljiv nego i utješan jer mnogi se od nas valjda može prepoznati u nekoj sličnoj situaciji života. Zbilja se ljudima događa da mogu podnijeti i velike životne teškoće i riješiti istinske probleme, prave drame, jer se u takvim situacijama ne oslanjaju samo na sebe nego i na Boga, zapravo više na Boga negoli na sebe. A u manje zahtjevnim situacijama ljudi se lakše iznevjere jer se tada oslanjaju samo na svoje snage, a na Boga zaborave. U ovakvom se apostolu Petru oslikava sva ljepota i drama jednog čovjeka koji tako snažno ljubi i barem želi ljubiti Boga, usprkos svojim slabostima, krhkostima i grijesima. Ta ga drama čini svetim. I mi se tako možemo posvetiti: kroz životne teškoće, a u ljubavi prema Bogu i bližnjima.