Kristov križ je znak pobjede preko boli

UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA

(A-2014)

Danas je Blagdan uzvišenja Svetoga Križa. Križ je prepoznatljivi znak kršćanske vjere. Kad se spomene križ, prvo nam padnu na pamet muke i teškoće: naše i naših bližnjih. Do Isusova raspeća na križu, križ je doista bio samo znak patnje, i to teške patnje rezervirane za najveće zločince. Poslije Kristova raspeća na križu taj križ postaje ‘znakom neizmjerne ljubavi‘ za one za koje se i život daje.

Pred križem svoje mjesto nalazi i ‘suza kajanja‘ i ‘suza radosti‘. ‘Suza kajanja‘ zbog grijeha koji su odveli Krista na križ. ‘Suza radosti‘, zbog sigurnosti da smo upravo snagom Kristova križa izbavljeni od osude i propasti.

Da je danas svatko od nas sa sobom donio samo jedan križ iz svoje kuće, a svaka kuća ima sigurno i više nego samo jedan križ, lako bismo zamijetili kako su svi ti križevi međusobno jako slični, ali se i dosta međusobno razlikuju. Vjerojatno bi najveća razlika bila zamjetljiva u veličini i materijalu od kojega su izrađeni.

Zanimljivo je promatrati kako je kroz kršćansku povijest bio prikazivan Isus na križu. U najstarijim prikazima prevladava motiv ‘slavnoga križa‘. Taj križ je urešen dragim kamenjem, ovjenčan granama biljaka, znakovima života. Taj križ iz starine je također često bez Kristova tijela – jer ističe slavu križa. Križ bez Isusova tijela nam poručuje: da, Isus je umro u mukama na križu, umro je za ljude, ali nije na križu ostao, uskrsnuo je! Da je ostao na križu onda ne bi bio pobjednik nad smrti nego još jedan gubitnik.

Malo kasnije Krist je na križu zaodjeven u kraljevsko ili svećeničko ruho, s otvorenim očima i snažno raširenim rukama koje tako pokazuju životnu snagu. I to je križ slave i pobjede. A onda, postupno, Krist na križu biva sve više prikazivan s izmučenim tijelom, zgrčenim od boli. Tako u prikazima modernoga doba prevladavaju motivi trpećega Krista s izmučenim, malaksalim ili mrtvim tijelom. Zato se na tim križevima naglašavaju Kristove rane s tragovima bičevanja ili trnove krune.

Ti su prikazi odraz duhovnosti i kršćanske misli pojedinoga kulturnoga razdoblja. Slavni križ onih davnih vremena je nadahnjivao i jačao ljude da i sami mogu činiti teška i junačka djela, uvjereni da iza toga dolazi pobjeda. Još se i sada divimo junaštvu onodobnih kršćana koji su bili spremni podnositi muke, pa čak i samu smrt, radije negoli da se odreknu vjere i Krista. Tako je nama najpoznatiji junak iz davnina Nikola Šubić Zrinski vjerojatno mogao pregovorima i predajom spasiti svoj život, ali onda ne bi zaustavio neprijateljsku vojsku.

Naše je vrijeme naslijedilo prikazivanje trpećega Krista na križu. Pa su tako i mnogi kršćani u trpljenjima života počeli više sažalijevati sami sebe negoli da se vesele da svojim radom i trpljenjem sudjeluju u stvaranju nečega dobroga i velikoga. No, imamo i mi modernih junaka: naše branitelje. Oni su se žrtvovali i riskirali vlastite živote, mnogi su ih i izgubili, da bi stvorili temelje za bolje društvo i bolji život. I položeni su dobri temelji, ali je nadogradnja slaba. Da bi poboljšali nadogradnju, sada živuće generacije ne smiju ‘šparati sebe’.

Blagdan uzvišenja svetoga Križa vodi nas korak dalje od razmišljanja što je razlog Kristovu trpljenju na križu – zlo, grijeh, čovjekov neposluh Bogu – pa nas hoće povesti u razmišljanje da je Kristov križ izraz i potvrda beskrajne Božje ljubavi prema ljudima. U toj ljubavi prema ljudima nije Boga spriječilo ni trpljenje koje su ljudi priuštili Isusu, niti sama smrt. Zato je križ za nas kršćane, ili bi trebao biti, više izraz velike ljubavi negoli velike patnje! Toj ljubavi je vjerojatno najsličnija roditeljska ljubav koja jednako tako u brizi za dijete to čini iz ljubavi prema djetetu, a ne zato jer se tako mora. Naravno, bez vjere u trpećeg i uskrslog Krista nije moguće živjeti za druge.

Ako smo pozorno slušali 1. misno čitanje, onda smo čuli kako u nastaloj nevolji za Izraelce koji putuju kroz pustinju i stradavaju od otrovnih zmija, spas je dolazio od vjere da će pogled na mjedenu zmiju biti od pomoći. Nije bio bitan materijal od kojeg je bila načinjena, niti oblik zmije, nego vjera da će Bog ispuniti svoje obećanje. Ovdje je dobro dodati, zapravo podsjetiti se, da i naše molitve pred kipom Majke Božje, ili svetaca, nisu upućene tome kipu nego Onoj ili onome koga taj kip predstavlja. Kip je samo ‘pomoćno sredstvo‘ da bolje znamo kome se obraćamo i da se lakše saberemo, da nam pogled i misli ne lutaju okolo.

U današnjem evanđelju susrećemo čovjeka koji se iskreno interesirao za Isusa – bio je to Nikodem. Mnogima je poznato da je Nikodem došao k Isusu po noći. On je dosta toga čuo: i o Isusu i od Isusa, i sada želi ozbiljno razgovarati o onome što Isus nudi. Njegov dolazak po noći pokazuje da je on još uvijek od onih ljudi koji se boje da će izgubiti ugled ili službu, ako se bude družio s Isusom.

Ovih dana dok gledamo reprize starih serija Gruntovčani, Dirigenti i mužikaši, pa Mejaši, ponovno se podsjećamo da je donedavno tako i kod nas bilo: na iole vodećem položaju nije mogao biti vjernik. I sad nas mnogi od tih, koji su samo promijenili ime, žele učiti demokraciji. Zato je važno izaći na potpisivanje peticije za slijedeći referendum i tako podržati izmjene izbornih zakona. Bit će to ozbiljan pokušaj da se situacija mijenja na bolje. Da na one temelje koje su branitelji postavili, mi zidamo dobru zgradu društva.

I Isus je došao u svijet među ljude da taj svijet i ljude mijenja na bolje. Križ pokazuje da je cijena njegova zalaganja bila velika. Uskrsnuće koje je uslijedilo nakon smrti pokazuje da je bila vrijedna: smrt je pobijeđena. Sretna vječnost s Bogom nam je ponuđena. A do nje se stiže noseći svoj križ i pomaganjem u nošenju križa naših bližnjih. A to ima smisla jer i po svojim teškoćama, tim našim životnim križevima, prema sretnoj vječnosti putujemo.

Kristov križ čini naše križeve vrijednima.