Život nam je dan od Boga u najam

27. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2014)

        Evo, i treću nedjeljom za redom Isus u evanđelju govori prispodobu o vinogradu. Očito je to bila tema koju su njegovi suvremenici lako razumjeli. Oni koji rade u vinogradu, bilo kao vlasnici bilo kao radnici, znaju da vinograd zahtijeva stalnu brigu. Sa žitaricama je puno manje posla, a kukuruza i krumpira tada u Europi nije ni bilo. Budući da je prispodoba o vinogradu zapravo Isusu pomoć da pojasni Božje djelovanje među ljudima u svijetu, onda je jasno da nam Isus ovom prispodobom hoće reći kako se i Bog trajno brine o ljudima u svijetu. U toj skrbi za ljude Bog želi i traži suradnju ljudi. Sjećamo se iz prošlih nedjelja, makar samo onako površno, da je u toj suradnji bilo nesporazuma i teškoća: jedni se bune da nisu pravedno plaćeni, drugi se na riječima spremno odazovu, ali djela ne prate njihova obećanja.

Današnja prispodoba kaže da se je dogodilo još i nešto gore: da su neki bili prebijeni, a neki su čak i smrtno stradali – a samo su vršili službu na koju su bili poslani.

Ako današnju Isusovu prispodobu o posađenom vinogradu, koji je dan na obradu i upravljanje radnicima, shvatimo pojedinačno, svatko za sebe, onda možemo zaključiti da je ‘taj vinograd’ zapravo naš život koji smo dobili od Boga u najam. Bog nam ga je darovao preko naših roditelja. Kroz vrijeme našeg odrastanja i sazrijevanja trebali smo roditeljsku skrb, a kad smo postali svoji: počeli smo upravljati svojim životima po svojoj volji. I tijekom cijeloga življenja malo toga nam ukazuje da taj naš život nije baš do kraja naš: biramo si što ćemo raditi, biramo si kako ćemo živjeti, koje ćemo životne vrednote prihvaćati. A današnji nam mentalitet govori: živi kako hoćeš i pusti druge živjeti kako oni hoće.

No, današnja nam Isusova prispodoba želi reći da to baš i nije tako: da u tom svom ‘unajmljenom životu’ moramo donositi i plodove. Jednostavno rečeno: na kraju našega života na zemlji bit ćemo pitani kako smo ga proživjeli, u što smo potrošili svoje dane i godine, kako smo se služili svojim sposobnostima. Po naški moderno rečeno: ne možeš i ne smiješ samo tulumariti. Tu valjda i jest bitna razlika u shvaćanju čovjeka nekad i danas: još ne tako davno ljudi su sebe shvaćali Božjim stvorenjima koji se trebaju truditi biti što sličniji svom Stvoritelju: po dobroti, praštanju i ljubavi. Danas pak kod mnogih ljudi prevladava shvaćanje: život je moj i moram ga uživati kako mogu i što više mogu, jer dok traje, traje. Sad bi se tu mogli iznositi brojni primjeri takvog življenja, koji bi onda uznemirili ovu ili oku skupinu ljudi ili pojedince… ali svatko od nas može i samog sebe pronaći u nekim nama poznatima primjerima, pa ako Isusa ozbiljno shvaćamo postupiti prema toj svojoj spoznaji.

Tko je u Isusovoj prispodobi posve nezasluženo loše prošao? Izaslanici, evanđelje kaže sluge, koji su došli u ime vlasnika pokupiti urod. Sudbine su im bile različite: jedni su bili najureni, jedni prebijeni, a jedni i ubijeni… ali ukupni rezultat je bio isti: nisu dobili urod. Mi bi sad vjerojatno najradije zamjerili vlasniku vinograda što uopće tako dugo pokušava nemoguće, kao da moljaka za ono na što ima pravo. Nije li već nakon prvih neuspjeha trebao oštro postupiti s ljudima koji se ne drže dogovora?! I umjesto da one prve primjereno kazni, pa ovi drugi ne bi ni pomislili da i oni smiju tako postupati sa slugama, taj vlasnik na kraju šalje i svoga sina. Vlasnik valjda misli da će njegova strpljivost i dobrota potaknuti i njegove radnike na dobrotu. No, onda se dogodilo ono najgore: i sin vlasnika je okrutno ubijen.

Ako smo cijelo ovo vrijeme razmišljanja shvatili da je to prispodoba o Božjem postupanju prema ljudima kojima je Bog darovao život – a nismo mislili da je to zgodna i zanimljiva priča – onda smo već mogli pronaći sličnosti događaja u Isusovoj prispodobi i stvarnih ljudskih života u odnosu prema Bogu Stvoritelju. Dakle, Bog nam je darovao, iznajmio, naš život na zemlji da prema svojim sposobnostima i zalaganju donosimo plodove dobrote, ljubavi i praštanja. I po raznim ljudima i događajima Bog i nas tijekom života podsjeća i potiče da moramo donositi plodove, a to znači: da se mora moći primijetiti da mi živimo u tom društvu tako da je u tom društvu bolje s nama negoli što bi bilo da nas nema. U protivnom mi ne donosimo plodove, nego onda mi trošimo tuđe plodove. I nije nam Bog poslao samo ljude, poslao nam je i svoga Sina. Znamo i kako je taj Sin kod ljudi prošao: ubijen je raspet na križu. Veću ljubav nam nije mogao pokazati.

To što mi jesmo i to što mi možemo u životu – to nam je ‘dano u najam’. Ono što jesmo i što možemo, pripada Bogu! Tko se prema svome životu ponaša kao vlasnik, prebija, ubija i kamenuje svakoga tko mu to osporava.

Mi vjernici svojim sudjelovanjem na svakoj nedjeljnoj sv. misi postajemo svjesniji da naš život pripada Bogu. Zato se na početku misnog slavlja kajemo za grijehe, tj. za one čine i riječi kojima smo nagrdili u sebi Božju sliku dobrote, praštanja i ljubavi. Naravno, onda u slušanju Božje poruke tražimo i nadahnuće za bolja djela u budućnosti, tražimo i snagu da bismo nadahnuća što više i što bolje mogli u konkretna djela pretvarati.

I zbog toga mi kršćani nismo nesretni što Bogu pripadamo nego smo sretni jer nekome velikom i moćnom pripadamo.