Ljubi Boga i bližnjega svoga

30. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2014)

Rekao sam prošle nedjelje da bi puno toga u životu ljudi bilo ljepše i bolje kad bi ljudi više živjeli ‘po Božjem‘, kad bi više bili ‘Božji ljudi‘. Božji ljudi su svi oni koji u svom životu ‘s Bogom računaju‘, i zato moraju biti prepoznatljivi u svijetu po dobroti i velikodušnosti prema bližnjima. K tome Božje ljude treba krasiti i marljivost i savjesnost u obavljanju poslova. Poneke detalje takvog života i ponašanja iznosi već starozavjetni Mojsije u Knjizi Izlaska, kako smo to čuli u  današnjem 1. misnom čitanju: ‘ne tlači pridošlicu… ne cvilite udovice… ne budi lihvar…’ Da to nije samo neka neobvezna preporuka već prava zapovijed pokazuje posljednja rečenica kojom je završilo to misno čitanje, a gdje Mojsije navodi riječi samoga Boga u korist siromaha: „Ako k meni zavapi, uslišat ću ga jer sam ja milostiv!“ Ovdje nam se lako sjetiti da je Mojsije na brdu Sinaj zapisao Božje upute za skladan život ljudi: te su nam upute poznate pod imenom Deset Božjih zapovijedi. Vrijedno je zapaziti da ne treba ‘puno riječi‘ – tek deset rečenica – ako je ljudsko srce otvoreno Bogu i dobrohotno prema ljudima.

No, mnogo ljudsko srce nije uvijek otvoreno Bogu niti dobrohotno prema ljudima pa se je postupno stvaralo sve više detaljnih zapovijedi i zabrana. Tako ih se u starozavjetnom dijelu Biblije nakupilo više od 600. Mnoge od tih zapovijedi i zabrana bile su izraz pravog ljudskog mudrovanja i nadmudrivanja – tako da su neke u svojoj konačnosti toliko iskrivile, da su upravo izvrnule prvotnu zamisao zbog koje su bile propisane. Osobiti znalci tih brojnih zapovijedi bili su nazvani ‘zakonoznancima‘. Nije neobično ako su se ti ‘zakonoznanci‘ ponosili svojim znanjem koje je ‘stršalo‘ nad neznanjem običnih, neukih ljudi.

Današnje evanđelje donosi Isusov susret s jednim takvim zakonoznancem. Ponosan na svoje znanje o zapovijedima on je došao Isusa iskušati. Ne znamo da li je on znao sve zapovijedi i zabrane napamet, ali je sigurno znao da ih ima točno 613 kojima se nastojao regulirati svakodnevni život pobožnog Židova. Mnogi današnji kršćani vjerojatno ne bi znali nabrojiti niti 10 Božjih zapovijedi, a još manje je onih koji znaju 5 crkvenih zapovijedi. Zato nam je lako razumjeti toga čovjeka koji od Isusa želi čuti samo jednu zapovijed koja bi bila ‘najveća‘ u onoj ‘šumi‘ od 600 zapovijedi. Premda evanđelist Matej piše da  je taj čovjek htio Isusa iskušati, Isus se nije uvrijedio nego je dao ispravan odgovor: „Ljubi Boga iznad svega… a bližnjega kao samoga sebe.“ I još je dodao da je u tim dvjema zapovijedima prema Bogu i bližnjemu sadržano sve ono što je Mojsije napisao i što su napisali svi proroci.

Jesmo li mi u toj jednoj najvažnijoj zapovijedi čuli jednu ‘novinu‘ za naše vrijeme, premda ona postoji već 2.000 godina?! Novina je u tome da se ‘prvo ljubi Boga‘! Naime, ljudi našega vremena gotovo isključivo ističu ‘ljubav prema bližnjemu’ pa se pokreću i razne humanitarne akcije, potiče nas se na solidarnost. Koliko u tome ima iskrenosti, a koliko je samo parada, teško je jednoznačno odgovoriti: jer valjda ima svega. Jesu li i nama kršćanima te velike parole samo zavjesa iza koje skrivamo svoju nevoljkost da se ‘bavimo Bogom‘? Pozivamo sebe i druge da se bave bližnjima, kako se ne bismo trebali ‘baviti Bogom‘.

U svom isticanju ljubavi prema Bogu Isus navodi da ta ljubav uključuje tri stvarnosti: srce, dušu i um. Kako se to ‘Boga srcem ljubi‘? Ovdje je ‘srce‘ izraz naše tjelesnosti. Dakle trebamo češće i tijelom pokazati svoju vezu s Bogom tako: da češće čitamo i slušamo Božje riječi, da nađemo vremena za osobnu molitvu u svom životu, da se čuvamo svake neumjerenosti. A kako se to ‘Boga dušom ljubi‘? Da nutarnje Božje poticaje zdušno provodimo u djela. Da u našem odnosu prema Bogu ne bude bezvoljnosti, samo zato što to ‘moram‘. I, konačno, kako se ‘Boga umom ljubi‘? Pa tako da si ne mislimo da je samo naš ‘ljudski um‘ mjerilo svih stvari i događaja. Umom se ljubi Boga i tako da se nastojimo što više upoznati s Bogom, slušajući i čitajući što pametni ljudi, vjernici, pišu i govore o Bogu. Malo će o Bogu i vjeri naučiti onaj tko sluša i čita samo ‘protivnu stranu‘. To bi bilo slično kao da se o graditeljstvu želi naučiti samo iz ‘crne kronike’ srušenih građevina.

Prvoj zapovijedi ‘ljubavi prema Bogu‘ kaže Isus da je slična i zapovijed ‘ljubavi prema bližnjemu‘. Pa ‘sličnost‘ ovih zapovijedi je već valjda u tome što je čovjek ‘Božja slika‘, pa onda ako ljubiš ‘original‘, onda trebaš ljubiti i ‘sliku originala‘. I to ‘kako ljubiti‘? Kao samoga sebe! Mi si najčešće mislimo da svaki čovjek ‘sebe ljubi‘. No, ako ozbiljnije promotrimo brojne ljudske postupke prema samima sebi, ta ‘ljubav prema sebi’ postaje upitna. Vjerojatno ćemo se prvo sjetiti raznih ljudskih pretjerivanja kojima štete svome zdravlju: od znanih pretjerivanja u pušenju i pijenju, u novije vrijeme i drogiranju, dosta ljudi pretjeruje i u radu. Tako zbog stjecanja materijalnih dobara ljudi zaborave i brigu za obitelj, ako se isključi nabava brojnih aparata kojima se ispunila kuća, tako da se zanemaruju ljudski odnosi u obitelji. Povećan broj rastava brakova mladih ljudi, koji još nisu pravo ni počeli skupa živjeti, samo je vrh onoga što je započelo u obitelji. Psiholozi kažu da je stvar po sebi razumljiva: jedno ili dvoje djece u obitelji se naviknu da im se trajno ispunjavaju sve želje i željice, potrebne i nepotrebne, pa kad se takvo dvoje spoji brakom jednostavno i dalje očekuju da sve bude po njihovom. Od djetinjstva se nisu učili kompromisu, popuštanju i dogovoru, pa kako da sada to čine?! Kad se tome pridoda relativna ekonomska samostalnost, razlaz je: bijeg iz nevolja zajedničkog života. Zato je nužno djecu učiti i naučiti dužnostima i obvezama, a ne samo pravima. Ako i ide teško, a to je za život korisno. Pa kršćanski život i jest u tome da se živi s drugima i za druge!

Zato nas apostol Pavao preko Poslanice Solunjanima, koje – kako smo čuli – hvali za istinski život po vjeri, poziva da im i mi budemo po kršćanskom životu što sličniji. Živjeti ‘po Božjem‘ doista donosi radost i ljepotu ljudskog življenja.