Nedjeljna sv. misa je ‘teretana duha’

14. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2015)

Vjerujem da nije na odmet povremeno se podsjetiti da je svaka sv. misa, a osobito nedjeljom, ustvari ‘radni sastanak‘ kršćana na kojem se dobivaju i nadahnuća i jakost kako kršćansku vjeru živjeti u svojoj svakodnevici. Zato ozbiljni kršćani bez teškog razloga ne ‘preskaču‘ svoje sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi. Nedjeljna sv. misa nije samo ugodna popuna tjednog života jednim zanimljivim i ugodnim doživljajem, koji k tome i ne traje predugo.

Zato je važno osluškivati, ušima i srcem, Božju poruku koja nam se prenosi misnim čitanjima. Naravno, ta nas poruka neće svaki puta jednako ‘dotaknuti‘ u svakom dobu života i u svim prilikama i neprilikama koje svakodnevno živimo. Drukčije će je čuti mladi, drukčije stari; drukčije oni koji su zadovoljni svojim životom, a drukčije oni koji su nezadovoljni; drukčije oni koji su došli na sv. misu samo onako ‘usput‘, a drukčije oni koji su došli ‘iz potrebe‘. Nekome pak će izgledati kao da je to baš točno za njega napisano.

Već je prorok Ezekijel, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju, dobio zadatak od samoga Boga da ljudima prenosi Božju poruku uporno i ustrajno makar ga ljudi i ne poslušali! Prenošenje te poruke bit će ljudima znak da Bog o njima vodi brigu. Bog o ljudima vodi brigu čak i onda kad to ljudi ne žele: jednostavno Božja ljubav prema ljudima ne odustaje niti onda kad ljudi ne prihvaćaju tu ljubav.

To odbijanje iskusio je i sam Isus na svojoj koži tamo gdje to baš i ne bismo očekivali: u svom ‘zavičaju‘ gdje je odrastao – kako nam to prenosi odlomak današnjeg evanđelja. A preduvjeti za prihvaćanje su bili vrlo dobri: Isus je već postao poznata osoba… ljudi u sinagogi njegova grada su već čuli podosta o tome što je Isus govorio i činio u mnogim mjestima Palestine prije nego je ‘došao doma‘. No, to ih ipak nije potaknulo na to da i oni sami pozornije slušaju Isusove riječi i dive se njegovim djelima, koja su prava čudesa… nego se u njima javlja otpor prema Isusu. Znaju oni tko je Isus, znaju oni čiji je Isus… i što im sada ima ‘soliti pamet‘.

Očito je otpor bio velik kad čak ni ‘dobrohotni Isus‘ nije mogao u tom gradu učiniti ‘ni jedno čudo‘. Čak se je i sam Isus ‘čudio njihovoj nevjeri‘. A sjetimo se misnih čitanja prošle nedjelje: kako je velika vjera bila nagrađena velikim čudom ozdravljenja bolesne žene i oživljavanja umrle djevojčice. Dakle, nedostatak vjere razlog je izostanka čudesa: kako onda tako i danas. U Božjem djelovanju u svijetu ne izostaje Božja moć nego nedostaje povjerenje ljudi u Boga. S tim nepovjerenjem u Boga započeo je već ‘prvi čovjek‘ još u raju zemaljskom, a nastavlja se kroz cijelu ljudsku povijest u ovoj ‘dolini suza‘.

Ipak i u toj ‘dolini suza‘ čovjek nije od Boga napušten nego je od Boga ‘podupiran‘ da može i teškoće i nevolje života nositi. O tome nam svjedoči apostol Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima, čiji smo kratki odlomak slušali kao današnje 2. misno čitanje. Čuli smo da ga muči neki ‘trn u tijelu‘. Nemoguće nam je dokučiti što je to apostola Pavla mučilo, ali smo čuli da ga, unatoč njegove prošnje, Bog nije htio od toga osloboditi nego mu je dao snagu da to može podnositi, da s tim može živjeti. Pa zapravo je i to malo čudo: da čovjek svoje teškoće živi bez puno mrmljanja i traženja krivca za svoje nevolje.

Tu sad svatko od nas može sebe preispitati: s koliko pouzdanja u Boga živimo svoj život…, s koliko strpljivosti i životnog optimizma nosimo svoje životne teškoće…, s koliko žestine tražimo krivce za svoje nevolje…?! Inače su mnogi ljudi našega vremena odustali od propitivanja Božje volje u uređenju svoga života – i žive onako: čisto po svome – i često ih tek neka veća nevolja potakne da se ‘Boga sjete‘ – makar samo u pitanju: ‘čime su to zaslužili‘? A doista su mnoge nevolje u svijetu upravo zato što su ‘ljudi Boga napustili‘, jer kad čovjek napusti Boga onda ‘strada čovjek‘. Pa to stradavanje čovjeka bez Boga i nije tako začuđujuće: jednostavno Bog kao čovjekov Stvoritelj valjda najbolje zna kako bi taj čovjek trebao živjeti na zadovoljstvo samoga sebe i svojih bližnjih. Pa, konačno, znamo da i proizvođači raznih aparata i strojeva daju upute kako se njima služiti da bi ti aparati i strojevi mogli što duže ispravno raditi. Nepridržavanje uputa proizvođača često ima za posljedicu veći ili manji kvar, pa i posvemašnju neupotrebljivost tih proizvoda. A mi ljudi smo puno, puno kompliciraniji stvorovi i od najkompliciranijih aparata i strojeva. Mi ljudi smo tajanstvena kombinacija tijela i duše i samo njihov sklad donosi čovjeku zadovoljstvo i zdravlje. A da bi postojao taj sklad duše i tijela mora se održavati njihova ‘kondicija‘. I nije dovoljno samo vježbom u teretani održati zdravo tijelo, potrebno je i u ‘teretani duha‘, a to znači u susretu s Bogom, održavati kondiciju duševnog zdravlja. Iz iskustva znamo da čovjek ne može naglo steći tjelesnu kondiciju niti je može naglo izgubiti… jednako tako čovjek ne može naglo niti steći niti izgubiti ‘duhovnu kondiciju‘ – za sve treba vremena.

Svaka nedjeljna sv. misa je ‘teretana duha‘ koja nam pomaže da si ne ‘zapustimo dušu‘. Živimo tako svoje nedjelje.