Treba biti Kristov i u nezgodno vrijeme
15. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2015)
Slušajući današnje 1. misno čitanje lako bismo mogli pomisliti da je to suvremeni tekst preuzet iz nekih naših novina u kojima jedan političar okrivljuje onog drugog da širi loše vijesti o stanju u društvu. Političar sam rekao samo zato jer u naše vrijeme praktički se jedino njih nešto pita i onda o tome u medijima raspravlja. Neke druge ljude koji bi o tome također mogli nešto reći praktički se i ne pita.
Tako smo čuli kako je kraljevski svećenik Amasja optužio pred kraljem proroka Amosa da širi katastrofične najave o skoroj propasti države i progonstvu naroda. Izgleda da taj Amasja niti nije čekao reakciju kralja nego samoinicijativno tjera proroka Amosa iz kraljevstva u tuđinu. Razlog je vrlo jednostavan: prostor na kojemu je djelovao Amos pripada kralju i onda valjda ne priliči da protiv toga kralja i njegova kraljevstva govori tako opore riječi. Prorok Amos odgovara da on ne bi ništa govorio da nije od samoga Boga pozvan da ostavi svoj dotadašnji posao i pođe narodu govoriti upozoravajuće riječi. A budući da u svom poslu kojim se bavi nije ovisan o kraljevoj naklonosti, on će govoriti ono što mora, a ne ono što se nekome – kralju i onima oko kralja – sviđa čuti.
Evanđelje pak nam donosi zgodu kad Isus šalje svoje učenike govoriti tom istom narodu. Šalje ih ‘dva po dva‘ jer je prema židovskoj praksi i zakonu ‘svjedočenje dvojice‘ bilo nužno za vjerodostojnost onoga o čemu su govorili. Zadnja rečenica današnjeg odlomka evanđelja kaže nam vrlo oskudno o čemu su govorili: o obraćenju, i kaže nam također ukratko što se je po njihovom govorenju događalo: zlodusi su bili izagnani. Valjda bismo to mogli današnjim jezikom reći i jednostavno ovako: mnogim ljudima je postalo ljepše i bolje.
Pri tom slanju svojih učenika među ljude Isus nije imao iluzija: znao je da će biti i onih ljudi koji neće prihvatiti njegove učenike. Dao im je i savjet kako u tom slučaju postupiti: otići od njih, ali im i znakovito pokazati – ‘otresanjem prašine s nogu‘ – da se ne mogu opravdati da nisu čuli što su im učenici govorili. Prašina koju trebaju stresti sa svojih nogu je jednostavni ali stvarni dokaz tim ljudima da su učenici bili kod njih: ne bi ta prašina bila na njihovim nogama da nisu bili kod tih ljudi od kojih odlaze! Dakle, ljudi koji ne prihvate Isusove učenike i njihovu poruku nemaju opravdanja da nisu čuli Isusovu poruku, nego imaju odgovornost što tu poruku nisu htjeli prihvatiti. Kako onda, tako i danas. Zato, od Isusa pa do naših dana, Kristovi učenici – kršćani – nastoje donijeti Isusovu poruku do što većeg broja ljudi – zato se događaju misije po cijelom svijetu – a na ljudima kojima se govori je odgovornost hoće li to prihvatiti ili odbaciti. Zato je kršćanima nemoguće posluhnuti zahtjeve pojedinih vlasti i u naše vrijeme da ne smiju govoriti o kršćanskim vrednotama jer da time vrijeđaju, ili makar samo srde, neke ljude. Kršćani to moraju činiti jer im je to Isus dao u zadatak – a na ljudima je sloboda i odgovornost hoće li to prihvatiti ili odbaciti.
Pozornijim slušanjem današnjeg evanđelja postaje nam razvidno da je u navještaju Božje poruke ljudima odgovornost podijeljena između onih koji tu poruku objavljuju i onih koji tu poruku slušaju. Tu bi danas vjerojatno mnogi ljudi rekli kako su apostoli bili oskudno opremljeni pa su zato bili ljudima prihvatljivi, primali su ih u svoje kuće, hranili ih i davali im prenoćište. Danas neki kažu da odbijaju Crkvu jer njezini službenici više nisu tako skromni. To je samo na prvi pogled opravdana kritika, ali već u Isusovo doba nije bilo sve tako idilično. Da, bilo je i toga lijepoga: da su ljudi primali i hranili njegove učenike, ali je očito bilo i ružnoga: neki su ih ljudi ipak i kao takve odbijali. Oprema Isusovih navjestitelja, vanjski izgled, tek su usputna pomoć ili odmoć u širenju Božje poruke… bit je u samoj poruci. I oni koji slušaju moraju biti ‘otvorena duha‘ da bi mogli ispravno čuti, pa onda i prihvatiti.
Bit Božje poruke ljudima djelomično je sažeo apostol Pavao u Poslanici Efežanima, čiji smo odlomak malo prije čuli kao 2. misno čitanje. Tu Pavao piše da nas je Bog blagoslovio po Isusu Kristu kad je Bog postao čovjekom. Jednostavno se je Bog stavio u našu kožu, u naše životne prilike i neprilike, pa mu mi ljudi više ne možemo prigovarati da: ‘Bog ne zna što znači biti čovjek. On ne zna kakve mi slabosti i nevolje imamo… on ne zna kakve mi bližnje imamo‘. Po Isusu Kristu Bog to zna u punini. Doživio je Isus Krist u punini i ljudsko prihvaćanje i oduševljenje njime: kad su ga slijedila velika mnoštva i radosno mu klicala. Doživio je i sumnjičenje da čuda čini po moći koju ima od đavla… doživio je izdaju kad su ga i njegova dvanaestorica napustila. Sramotna i grozna smrt na križu bila je krajnje iskustvo ljudskog odbacivanja i čak zluradosti u njegovu trpljenju. No, to sve što je Isus pretrpio nije bilo ‘gubitničko trošenje života‘ nego spasiteljsko davanje cijeloga sebe za ljude kako bi i u najtežim neprilikama života bili sigurni u vjeri da nisu od Boga napušteni.
Kristovo uskrsnuće je pokazalo da je ljubav pobijedila mržnju, da je svojim ‘uskrsnućem pobijedio smrt i otvorio nam život‘ – život vječni. Upravo po tom vječnom životu i sve naše življenje, sa svim radostima i teškoćama, ima smisla jer ima cilj i svrhu: kroz ovaj život na zemlji do života vječnoga u nebu. I danas Isus šalje svoje učenike –nas kršćane – da o tome govorimo svijetu, da to u što većoj mjeri i svojim životom svjedočimo. Bez Kristove potpore i našeg zalaganja to neće ići. Zato putujmo s uskrslim Kristom kroz ovaj život da bismo stigli i u vječni život.
