Bog traži naše malo da to učini velikim

17. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2015)

Evanđelje prošle nedjelje završilo je rečenicom kako je Isus okupljeno mnoštvo ljudi ‘poučavao u mnogočemu‘. Danas smo čuli da je to što je Isus učio doista zanimalo mnoge ljude tako da su iz dalekih krajeva dolazili slušati ga. No, Isus nije ostao samo na lijepim teorijama ljudskoga suživota, nego je taj suživot u lijepim riječima pretvorio u zadivljujuću praksu: s pet kruhova i dvije ribe nahranio je veliko mnoštvo od oko 5.000 ljudi. Pa tih pet kruhova i dvije ribe, govori nam ljudsko iskustvo, bilo bi dovoljno jedva za jednog čovjeka. A onda je, ljudskim darom i Božjim blagoslovom, to tako malo postalo dovoljno za sve okupljene. Da je bilo još više ljudi, bilo bi opet dovoljno za sve. Zapravo je više ostalo negoli su uopće na početku imali! Imali su samo ‘pet kruhova i dvije ribe‘, a napunili su ‘dvanaest košara‘.

U opisanom događaju trebamo tražiti poruku za sebe. Vjerojatno bi se i danas okupilo veliko mnoštvo ljudi kad bi znali da će Isus besplatno nahraniti sve okupljene. No, ali ondašnji ljudi okupljeni oko Isusa nisu unaprijed znali da će se to dogoditi: oni su došli slušati što Isus govori i gledati što Isus čini. Ljudi našega vremena uglavnom žele unaprijed znati što će se negdje događati, pa onda i unaprijed računaju da li im se to isplati ili se ne isplati. Tako znamo da se na pojedinim proslavama dijele ‘besplatne porcije‘ hrane: uvijek su veliki redovi onih koji čekaju na svoju porciju.

A situacija oko Isusa nije bila baš obećavajuća: bili su u pustu kraju gdje se i ne može puno toga kupiti. Apostol Filip je stoga odmah odustao riječima: „Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.“ A ‘dvjesta denara‘ je bilo ‘dvjesta dnevnica‘, dakle više od jedne polugodišnje plaće – nisu to bili baš mali novci. Apostol Andrija je stidljivo ponudio ‘pet kruhova i dvije ribe‘, i svjestan da je to ‘slabašni prijedlog‘ sam je odmah zaključio da s time ne može ništa.

A onda Isus uzima ono što oni imaju, malo, ali njemu dovoljno. Isus je posve sigurno mogao i sam čudesno nahraniti te ljude, ali je htio da i ljudi u čudu sudjeluju. Tako nas poziva da se pred teškoćama života jednostavno unaprijed ne predamo nego da svoj dio mogućega izvršavamo. A takvoj životnoj praksi se moramo uvijek iznova, pa opet iznova, učiti i u tome vježbati. Naime, i apostoli su prije ovoga čuda vidjeli razna druga čuda koja je Isus učinio pa su ipak prvotno pomislili da su pred ‘nerješivim problemom’.

Vjerujem da je ovo dobra prilika da se i mi ohrabrimo u rješavanju problema koji nas sada tište, u našim prilikama i neprilikama, a ne da se unaprijed predamo: i prije negoli smo uopće išta započeli. Evo konkretnog povoda za ovakvo razmišljanje.

Ovih dana slušamo kako će naša država primiti izbjeglice iz Afrike koji u velikom broju dolaze u Europu. Tu se prvo moramo sjetiti da su u ne tako davnoj prošlosti brojne zemlje Europe primale i naše ljude koji su tražili bolje uvjete života izvan svoje države. Zato je i pravedno da sada mi pomognemo tim nesretnim ljudima. No, ako malo dublje o tome razmislimo, onda nam se mora pojaviti pitanje: kako ćemo sada moći zaposliti i prehraniti te strane ljude, a sami sebe opravdavamo da ne možemo imati više djece u obitelji jer ih ne možemo ‘postaviti na noge‘ – kako se to slikovito kaže. Sad će nas ovi ‘stranci‘ praktično poučiti da se to doista može.

Događanja oko čudesnog umnažanja kruha nam dopuštaju da i mi slobodno koji put pomislimo da smo pred ‘nerješivim problemima‘ – kako su to u početku misli i apostoli – ali se onda moramo ‘sabrati‘: najprije u sebi, a onda jedni s drugima i s uskrslim Kristom, pa se odvažiti: i rješavati probleme i nositi životne poteškoće. Bilo bi smiješno da nije tužno slušati naše političare koji smatraju svojim velikim uspjehom to što sada naši mladi mogu ići raditi u inozemstvo. Ti ljudi valjda sami sebe dobro ne čuju što govore. Ako je to ovima uspjeh, onda oni poslije njih neće imati niti kome biti političari. Ili će to biti ovim doseljenim strancima.

A da bismo lakše nosili teškoće i rješavali probleme, potrebno je u život provoditi poziv kojega smo slušali od apostola Pavla iz Poslanice Efežanima, čiji smo kratki odlomak slušali kao današnje 2. misno čitanje: „Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!“ Taj poziv apostol Pavao piše kao ‘sužanj‘, dakle je u zatvoru, u nezavidnoj situaciji, ali ne gubi nadu i pouzdanje da se i u teškoćama života može živjeti ‘dostojno poziva kojim ste pozvani‘. A pozvani smo biti Kristova reprezentacija u svijetu među ljudima: tako da ostavljamo ‘trag dobra‘ u svojoj okolini.

Danas proslavljamo i ‘sveti par‘ Joakima i Anu koji su ostavili svoj trag u ljudskoj povijesti, tako da ih se spominje-mo i da ih slavimo i 2.000 godina nakon njihova života na zemlji. U svom obiteljskom životu uspjeli su odgojiti i ‘postaviti na noge‘ svoju kćerku Mariju: učeći je pouzdanju u Boga do te mjere da je mogla pristati na ponudu anđela Gabrijela da postane Majkom Božjeg Sina. Jasno je da Joakim i Ana nisu znali koji plan ima Bog s njihovom kćerkom Marijom, ali su je odgajali da živi s povjerenjem u Boga. Ovdje treba reći da ni Marija nije znala kakve će sve posljedice za nju biti kad prihvati Božju ponudu, ali ju je prihvatila s punim povjerenjem. I roditelji Joakim i Ana i njihova kćerka Marija u potpunosti su ostvarili ulogu koju im je Bog namijenio. U svojoj ljudskoj nedostatnosti oslonili su se na Boga i uspjeli su.

Bog ne plaća svake subote, ali nije niti nikome ostao dužan.