Bog nas hoće, zove i jača – i onda se može

19. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2015)

Svima nam je bilo ugodno iz vreline ovog dana ući u hladovinu ove naše župne crkve čiji debeli zidovi štite od vrućine. Ne znamo kako je prorok Ilija podnosio vrućinu pustinje u koju se sklonio izmučen borbom da ljudima naviješta Božju poruku, a ljudi su za tu poruku nehajni ili mu čak rade o glavi. Ovaj kratki starozavjetni odlomak, koji smo slušali kao današnje 1. misno čitanje, ne otkriva mnogo toga iz Ilijina života i djelovanja, ali nam samo jedna jedina njegova rečenica ‘da mu je već svega dosta‘ jasno pokazuje da je bio posve shrvan i pobijeđen od ljudi ovoga svijeta.

Dakle, prorok Ilija je otišao u pustinju jer je bio posve odustao od službe koju mu je kao proroku Bog namijenio. Očito se prorok Ilija nije mnogo brinuo za to kako će ‘preživjeti u pustinji‘ jer mu i nije bilo do života. Legao je pod jedno drvo i zaspao s namjerom da se više niti ne probudi. No, ako se prorok Ilija nije brinuo kako preživjeti u pustinji, imao je Nekoga tko se je za to pobrinuo. Čuli kako je preživio: Bog ga je čudesno hranio. U svom jadu prorok Ilija se uopće nije zapitao otkud sad ta hrana pokraj njega… nego je jednostavno ponuđenu hranu pojeo i opet zaspao. I tako se to ponovilo. Vjerojatno bi se tako čudesno prorok Ilija i dalje hranio, i ne pitajući se za porijeklo hrane, da ga Bog nije usmjerio na novi životni zadatak.

Zanimljivo je i važno zamijetiti da Bog nije unaprijed očuvao proroka od životnih nevolja: najprije je bio odbačen od ljudi, a onda mu je i sam život bio ozbiljno ugrožen. I onda, kad je Ilija priznao da je na kraju svojih snaga, da ne može i ne želi više ni živjeti a kamoli pred ovakvim ljudima djelovati, pojavljuje se Božja potpora. Morao je Ilija ući u borbu, prohodati pustinju i iskusiti da sam više ništa ne može, i onda je, tek onda bio ojačan i ohrabren da ne smije posustati.

I u evanđelju današnje nedjelje susrećemo ljude koji nisu htjeli posustati: nisu htjeli posustati u traženju Isusa. To su oni ljudi koji su jednom bili čudesno nahranjeni: kad je Isus ‘pet kruhova i dvije ribe‘ tako umnožio da je bilo dovoljno za sve: za pet tisuća ljudi – čak je i preostalo, preostalo više negoli su na početku imali.

Takav Isus bio je ljudima prihvatljiv: takav koji ih čudesno hrani. I rekao im je Isus da zna zašto ga traže: jer su se jednom čudesno nasitili pa bi to sigurno htjeli ponoviti, valjda ne samo još jednom. Onda im je Isus rekao da im nudi još nešto bolje, da im nudi hranu za vječni život. Ova Isusova ponuda ‘vječnog života‘ traži od ljudi napor razmišljanja i propitivanja: ‘Tko je taj Isus da nešto takvoga priča i nešto takvoga nudi‘? Da ne bi morali dalje razmišljati, ljudi radije Isusa ismijavaju. Oni znaju tko je on i zato znaju i da to što on govori nije moguće.

Isus ipak ne odustaje od ozbiljnog govora i ‘prave ponude‘ već im govori da ga to odbijanje ne čudi jer oni takvi kakvi jesu ne mogu biti njegovi učenici. I onda im govori tko pak može biti njegovim učenikom. To može biti samo onaj čovjek kojega ‘povuče Otac‘. Ta povučenost od Oca valjda znači da čovjek osluškuje i prihvaća pozive i vrijednosti koje su ljudima ponuđene kao božjim stvorovima. Ljudi koji sebe ne smatraju ‘Božjim stvorovima’ stvarno nemaju što od Boga očekivati.

Mi iz iskustva znamo da je kruh, kakvoga mi znamo, za veliki broj ljudi hrana koja im omogućava život na zemlji, iz dana u dan, sve dok to smrt ne prekine. Isus kaže da on daje život koji ni smrt ne može prekinuti, a daje ga onim ljudima koji ga prihvate, onima koji ga trebaju i koji ga traže. Zanimljivo je čuti kako je veliko mnoštvo ljudi tražilo Isusa da ih nahrani kruhom za taj ‘jedan dan‘, a malo je ljudi koji traže Isusa da bi im dao ‘život vječni‘. Malo, ali stvarno malo, znači ‘živjeti dugo i udobno na zemlji’ ako taj život nije uvod i putovanje prema vječnom životu. Samo po vječnom životu i ovaj vremeniti život zadobiva svoj smisao i vrijednost.

Veliki broj ljudi našega vremena jednostavno ne zanima ‘odakle su i kamo idu‘. Mnogi su se zadovoljili time da su sada tu i da ‘traje dok traje‘. I najljepši i najskuplji spomenik nad grobom ništa ne vrijedi ako nakon smrti za ovaj svijet od čovjeka ne ostane ništa osim tog spomenika nad grobom i mala hrpica kostiju u grobu.

Isus ipak ne podcjenjuje ljudski život na zemlji. Isus je dobro poznavao ljudske potrebe kad je u molitvu Očenaš unio i zaziv ‘kruh naš svagdanji daj nam danas‘. Stvarno ima ljudi koji su kruha gladni i zajednica im je dužna pomoći. Jedan broj ljudi gladuje za zdravljem. A ima i sitih i zdravih ljudi koji gladuju za razumijevanjem i ljubavlju. Kad čovjek malo zađe u godine pojavljuje se i glad za istinom i smislom. Razlog je vrlo jednostavan: čovjek s godinama iskusi da su mu puno puta lagali i da nije bilo pravoga smisla za ono oko čega se godinama trudio. Taj ‘glad za istinom i smislom‘ jednostavno bi se mogao nazvati ‘glad duše‘. Jer možeš biti i zdrav, i uspješan, i pun novaca, a nesretan! Za to baš i ne treba tražiti puno dokaza, oni su oko nas, svakodnevni.

Ispitajmo sami sebe, a sjetimo se i riječi naših bližnjih, kad se osjećamo poprilično nezadovoljni sadašnjim životom. Onima malo starijima izgleda da je prije ‘sve bilo bolje‘. A opet je nemoguće ne sjetiti se kako smo u ta ‘bolja vremena‘ tako puno toga manje imali… tu svatko može provjeriti stanje na svome gruntu i u svojoj kući. Ali u tim ‘dobrim starim vremenima‘ bilo je više životnoga smisla: već ovoga običnoga ljudskoga. Osnovati obitelj i odgojiti djecu da budu ‘svoji ljudi‘. A veselio nas je i odlazak na proštenje – ne samo na gošćenje: na ručak ili užinu – pa na hodočašće. I još bi se dalo takvih običnih, a smislenih i radosnih događaja nabrajati. Naravno, nedjelja je za mnoge bila i dan odmora i duhovnoga jačanja. I tako je čovjek kroz životno sazrijevanje postupno shvaćao i prihvaćao da je životni zadatak ispunio i da mu je pred Boga poći. I za nas to znači napor ‘ozbiljnog razmišljanja o životu‘, ali je onda i zgoditak života velik: kad je zadatak na zemlji ispunjen, vječnost s Bogom nas čeka.