Od Isusove ponude bolje nema
21. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2015)
I današnje evanđelje nastavlja temu o Isusu ‘kruhu života za život vječni‘, temu s kojom se susrećemo već nekoliko uzastopnih nedjelja. Prisjetimo se ukratko. Sve je počelo čudesnim umnažanjem kruha u pustom kraju zbog čega su ljudi i sutradan tražili Isusa da ih opet tako nahrani. Kad su ga pronašli rekao im je Isus da im nudi još bolji kruh koji će ih uvesti u vječni život. Ljudi su spremno rekli: daj nam toga kruha. Kad im je Isus rekao da je on taj kruh i da druženje s njim osigurava vječni život, počeli su ga omalovažavati uz riječi da ‘oni znaju tko je on i čiji je on‘. Dakle, ljudi žele da ih Isus čudesno hrani, ali ne žele dublje razmišljati o njegovoj poruci i pozivu: kako da žive na ovom svijetu da bi stekli život u vječnosti. Nešto slično kao kad mnogi današnji kršćani žele proslave krštenja, prve pričesti, krizme i vjenčanja… ali ne bi htjeli ispunjavati niti osnovne uvjete za ta slavlja.
Prošle je nedjelje Isus nastavio govor o sebi kao ‘kruhu života‘ bez pokušaja tumačenja ‘kako je to moguće‘ nego jednostavno nastavlja da je to tako pa makar ljudi i ne razumjeli. Danas smo čuli kako upravo zbog tog ‘nerazumijevanja‘ onoga što Isus govori, mnogi ljudi od Isusa odlaze. Rekli su i zašto odlaze: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ Tu se pokazuje ljudska sklonost da se radije ide ‘linijom manjeg otpora‘ nego da se upotrijebi ‘pamet i srce‘ kako bi svakodnevni život zadobio svoju vrijednost i smisao: i u radostima i u teškoćama. Isusa su očito napuštali oni ljudi koji su ga htjeli samo kao čudotvorca i zanimljivog pripovjedača. Ono nešto ‘više‘ bilo je za njih previše. Iako je vidio da mnogi ljudi negoduju i od njega odlaze, Isus nije zašutio, nego je nastavio s tim ‘tvrdim govorom‘. U tim ljudima koji ‘odlaze od Isusa‘ možemo i danas prepoznati kršćane koji biraju što će od vjere prihvatiti, a što odbaciti. Oni slušaju Boga dok se to uklapa u njihova razmišljanja i očekivanja. Čim Bog postane malo ‘zahtjevniji‘ oni ga ostavljaju i nastave živjeti ‘po svome’. Naravnom, nitko od nas ljudi nije imun na nekakvo takvo biranje: što hoćemo, a što nećemo – jer da nije tako ne bismo ni griješili. Isus želi uza se dobrovoljce. Nitko ne može biti vjernik na silu.
Kad je Isus upitao svoje učenike: „Da možda i vi ne kanite otići?“, apostol Petar je u ime svih odgovorio: „Gospodine, kome da idemo? Ti ima riječi života vječnoga!“ Posve je sigurno da ni ti najbliži Isusovi učenici nisu puno bolje razumjeli što im Isus govori, kad im govori o ‘kruhu života za vječni život‘, ali su već toliko poznavali Isusa, toliko su se uz njega priljubili, da su znali da nemaju kome boljemu ići. No, pa toga ima i u našem svakodnevnom životu: družimo se sa svojim prijateljima i onda kad se u tom prijateljevanju ne događa ništa posebno, ništa spektakularno. Dovoljno nam je da se družimo. I samim tim druženjem mi ostajemo prijatelji i ujedno sve više prijateljima postajemo.
Evo, svi mi koji smo nedjeljom praktično svaki put na sv. misi također time pokazujemo da smo uskrslog Krista, da smo svoju vjeru dovoljno upoznali, uz nju se ‘priljubili‘ tako da nam ne treba nikakav spektakl na sv. misi, nikakva čudesna događanja, nego je sv. misa za nas jednostavno sastavni dio jedne nedjelje. Naravno, ako nas je jače zahvatila Božja poruka te nedjelje, ako je ljepše pjevanje na sv. misi, pa ako su došli i naši prijatelji i rodbina… onda je ta nedjeljna sv. misa to bolji tjedni događaj u našem kršćanskom životu.
Čuli smo u 1. misnom čitanju da su se već stari Izraelci jednako tako opredijelili za Boga kojega su u hodu kroz pustinju upoznali kao onoga tko se za njih brine. U tom hodu zbili su se i neki uistinu čudesni događaji od kojih su najpoznatiji čudesni prelazak preko Crvenog mora po suhu i to što su bili hranjeni ‘manom‘. Tko čita ili sluša Bibliju, barem na sv. misi ako ne i samostalno, znade da su se ti Izraelci često i od Boga udaljili, griješili su, ali su se opet Bogu vraćali. Bogu nikad nije bio problem ljude primiti natrag za svoje prijatelje… puno je teže ljudima priznati svoje grijehe i žaliti – pokajati se – za ono što su počinili. I mi kršćani, kako u Isusovo vrijeme tako i u ovo naše sadašnje, također često puta pogriješimo, napustimo Boga i iznevjerimo se njegovim poticajima i pozivima… ali se i mi možemo i moramo uvijek iznova Bogu vraćati i za grijehe se kajati. Ni danas nije Bogu problem oprostiti nam naše grijehe, i danas je problem ljudima priznati svoju grešnost. Mnogi se ljudi radije opravdavaju: da se danas tako živi, da su takve životne okolnosti, i da su konačno naši bližnji takvi da su više krivi što smo mi takvi, što smo mi griješili.
Danas smo u Poslanici apostola Pavla čuli dva konkretna poziva za vjerodostojan kršćanski život. Ušima mnogih naših suvremenika može vjerojatno zasmetati Pavlov poziv ženama da budu podložne svojim muževima. Naime, danas se naglašava ravnopravnost spolova pa se mnogi nakostriješe kad čuju neke ovakve riječi. No, ako su žene pozvane na podložnost svojim muževima, muževi kod Pavla nisu dobili nimalo lakši zadatak kad ih je pozvao: „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju…“ Stvarno je manja obveza ‘ravnati se po zakonima‘ nego ‘ravnati se po ljubavi‘ jer ljubav nadvisuje sve zakone. Život u obitelji to zasigurno najbolje potvrđuje. I u obitelji se sva dobra ponašanja jednih prema drugima ne bi dala baš najbolje objasniti, ali se s radošću može živjeti. Takva obitelj nije samo mjesto spavanja i hranjenja, i održavanja osobne higijene, takva obitelj je ostvarivanje zajedništva života, škola gdje se uči živjeti: voljeti, pomagati, opraštati – da bi se takvima onda moglo i u društvu biti. I zato je sretno društvo koje ima sretne obitelji. To nije lako ali je korisno i plodonosno za sve. Tko već ima takvu obitelj u dobroj mjeri neka za to bude zahvalan Bogu i ljudima, a tko to još nema neka moli i sam se trudi da se u obitelji što više tako živi.
