Čudesno je s Kristom životnim putovima hoditi

23. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2015)

      Iz raznih životnih prilika i neprilika, iz radosti i teškoća, dolazimo nedjeljom – neki malo češće neki malo rjeđe – na susret s uskrslim Kristom. Jednostavno: sudjelujemo u sv. misi. Neki od nas na sv. misi više su u prilici zahvaljivati Bogu za ono ‘dobro‘ što sada žive… neki drugi su u prilici moliti Boga za jakost nošenja životnih teškoća, a sigurno ima i onih koji mole Boga da ih oslobodi iz teškoća i spasi iz nevolja.

Mi smo ljudi vrlo često skloni uspoređivati sadašnje vrijeme s prošlim vremenima… i mnogima se čini da su prijašnja vremena bila bolja i ljepša – i što je čovjek stariji to mu ‘ono prijašnje‘ ljepše izgleda. Pa najčešće i jest tako da je čovjeku u mladosti ljepše nego u zrelim ili u već poodmaklim godinama života. Ako ništa drugo: a ono se je u mladosti živjelo s više zdravlja…, pa s više planova i očekivanja, i naravno s manje razočaranja.

I svake nedjelje na misi slušamo biblijske odlomke o događanjima ljudi onih prijašnjih generacija koji su imali svoje nevolje, svoje radosti i svoja očekivanja i razočaranja.

Tako smo u 1. misnom čitanju slušali proroka Izaiju koji nastoji podići optimizam svojim suvremenicima: koji se u to doba nalaze u babilonskom sužanjstvu, daleko od svoje domovine. Sigurno su se neki od njih tako ‘snašli‘ u novim životnim prilikama da više i ne misle na domovinu iz koje su potekli, ali su mnogi i mnogi sanjali i povratak u svoju domovinu i kukali nad trenutnom situacijom.

Nedavno sam slušao na internetu razgovor grupe ljudi koji se čude što ‘Hrvati stalno samo kukaju, čak i više nego kad je bilo ratno stanje‘. Rekao je jedan od njih: ‘Kad otvoriš novine, slušaš radio ili gledaš televiziju, Hrvati samo kukaju: ništa im ne valja…, a političari pak jedni na druge prebacuju odgovornost za takvo stanje‘. Napominjem da nitko od tih ljudi iz grupe nije bio Hrvat, a još manje da bi bio prijateljski raspoložen prema Hrvatima. Ipak se oni ne vesele što mi kukamo… nego nam se čude.

Prorok Izaija piše svojim suvremenicima – kako smo to čuli – da taj spas ljudima, kojega on najavljuje, neće doći od ljudi i po ljudima, nego od samoga Boga. Izgleda da i nas ne mogu podići u životnom optimizmu naši političari nego doista to može samo Bog učiniti. Naravno, da bi se to dogodilo onda čovjek mora naći vremena i volje za susret s Bogom i za pozornost Božjoj riječi. A to se ne može dogoditi nedjeljom u trgovini među policama punim razne robe, nego samo u crkvi s otvo-renim ušima i srcem za Božja nadahnuća.

Više puta nam za taj susret s Bogom u nedjeljnoj misi i molitvi treba i pomoć nekoga od naših bližnjih, kako smo to čuli i u današnjem evanđelju. Prijatelji, dakle bližnji jednog gluhog mucavca donijeli su toga čovjeka k Isusu. Poprilično je nejasno zašto su ga prijatelji morali nositi – jer nije bio paraliziran, čak niti šepav, i sigurno je mogao hodati. Čak je i vidio i kuda bi hodao i kome bi išao. Jer nije bio slijep nego gluh i mucavac. Očito je tog bolesnika nešto drugo priječilo da dođe k Isusu: valjda nedostatak vjere da mu Isus može pomoći. A na njegovu sreću njegovi prijatelji su imali onaj potrebni ‘višak vjere’ koji je sposoban potruditi se, i više nego je to uobičajeno, da se dogodi uspjeh. Dakle, gluhi mucavac nije vjerovao da ima smisla ići k Isusu, njegovi prijatelji pak su bili posve sigurni da će mu Isus pomoći – i zato nisu žalili truda, pa makar možda slušali i prigovore svog gluhog mucavca… makar možda morali svladati i njegov otpor dok su ga putem nosili. Svakako je zadivljujuća vjera i upornost ovih bližnjih da pomognu posustalom prijatelju.

No, nije u evanđelju zabilježen taj događaj samo zato da se divimo tim upornim prijateljima nego posve sigurno i zato da nas nadahne i pogurne da i mi pomognemo svojim bližnjima. U našoj župi nema niti jednog gluhog mucavca, ali to ne znači da nema naših bližnjih kojima je potrebna pomoć. Vjerojatno baš pomoć u podizanju životnog optimizma koji se ne predaje pred teškoćama bile one materijalne ili duhovne prirode. Potrebna je pomoć bližnjih da se dođe nedjeljom na sv. misu, potrebna je pomoć bližnjih da se uključi u župni zbor pjevanjem, potrebna je pomoć bližnjih da se i naši mladi opet uključe u ‘Anđele mira‘ koji redovito na sv. misi pjevaju. I još, i još – ima toliko prilika i toliko potreba.

Ljudi našega vremena inače su poznati po tobožnjoj stalnoj povezanosti koja zapravo prikriva veliku osamljenost današnjih ljudi. Znamo da danas nije neobično vidjeti ljude da hodaju ulicom ili voze automobil s mobitelom na ušima. Tako da se takvi pješaci popikavaju ili čak padaju na raznim preprekama, a vozači automobila prouzroče i teže nesreće: za sebe same i druge sudionike u prometu. Kako li su samo ljudi živjeli i dogovarali se pred dvadesetak godina kad nije bilo mobitela?! Baš bude neobično, i pomalo smiješno, kad nekoj baki – jer su bake ipak većinom na sv. misi – zazvoni mobitel u torbici. Dakle, ide na sv. misu koja radnim danom traje manje od pola sata, a nedjeljom oko sat vremena, i mora imati kod sebe mobitel – kao neki super aktivni poduzetnik, koji ne smije propustiti niti pola sata a da ne bude u vezi s ‘poslovnim svijetom‘. A da su mnogi ljudi ipak sami unatoč tolikoj mobitelskoj vezi vidi se po tome da ti se malo tko odazove kad trebaš stvarnu pomoć: onda su svi na vezi ali i svi zauzeti.

Zanimljiv je Isusov postupak izlječenja opisan u evanđelju: nije to Isus učinio samo onako na daljinu nego je čovjeka uzeo na stranu, mijesio blato i time mazao čovjeku oči. Time nam je Isus valjda pokazao da i mi ne budemo bližnji samo na daljinu – danas bi rekli preko mobitela ili interneta – nego budimo blizi i u druženju.

A apostol Pavao nas u svojoj Poslanici poziva, kako smo čuli, da u tom druženju ne budemo nepravedni prema našim bližnjima. On je naveo jedan način koji se sigurno pojavio u njegovo vrijeme u zajednici ondašnjih vjernika. I onda i danas možemo biti nepravedni i na taj način i na mnogo drugih načina. Zato nam nedjeljne sv. mise mogu biti dobra pomoć da se propitamo o svojim postupcima prema našim bližnjima: da se za pogrešne postupke pokajemo, da se za prave postupke nadahnemo i zadobijemo jakost da to u praksu provodimo.

A naši bližnji nas trebaju… i mi trebamo naše bližnje.